Nedjelja je ujutro. Ustao je, lijeno pogledao kroz prozor. Konačno ne radi. Ogledava se po kući, drmusa ženu koja još spava ili se pretvara da spava, govoreći joj da stavi vodu za kavu. Ustala je, pristavila vodu za kavu. Dok čeka da voda zavrije prazni suđericu, gdje koji puta zazvoni zdjela kad je izvlači iz košare. Iz dnevne sobe njegov hrapav i nadrkan glas viče da ne lupa, jer ga smeta, boli ga glava od sinoć kad se kasno vratio iz birtije nakon višesatne diskusije u kojoj je netko posprdno spomenuo muškarce koji kleče na Trgu nazvavši ih klečavcima. Bilo je žestoko, pojasnio je on njima što su osnovne kršćanske vrijednosti braka. Opet je zalupao lonac, prodere se jako, psujući Isusa i Boga toj glupoj kravi koja lupa loncima dok njega boli glava, a mora još i tikete za kladionicu popuniti.
Krvoločno je pogleda i upita, jel mu trenirka čista. Eno je suši se, misli da je suha, da će je moći obući.
Kozo jedna, zar misliš da ću ja u crkvu u vlažnoj trenirci, zadere se, bez da je probao je li suha ili nije.
Ušla je u dječju sobu, nježno i lagano je prodrmala djecu. Svo četvero. Njena Sunca se protežu u krevetu, spavali bi još, konačno bez školskih obaveza. Ali moraju ustati, još malo pa će krenuti na misu. Djeca se oblače nadvikuju se, a otac im gromkim glasom skida sve svece s neba, jer želi mir i tišinu. Ali ne pomaže. Zvonka šamarčina odjeknula je na licu najstarijeg sina, dvanaestogodišnjaka koji se glasno nasmijao ne neku upadicu mlađe sestre. Priskočila je majka, ne bi li vidjela što je sinu, kad li snažan bubotak u leđa i osjeti udarac šakom u glavu, a drugi odmah potom u uho, mislila je da će joj glava puknut na sto komada.
Nemaš ti što njega gledati, zna on zašto je dobio. Rekao sam tišina, onda je tišina.
Tiho je jecala. U sebi. Bol radi patnje sina razdirala ju je poput usijanog željeza koje joj je ubodeno duboko u utrobu. Svoju bol osjećala nije. Već dugo je ne osjeća. Navikla je ona na bubotke.
Djeca su se oblačila u tišini. Otac je otvorio vrata, svi su izašli, polako, poput sretne i skladne obitelji uputili su se u crkvu.
Misa je završena, odlaze prema kući, on skreće, uhodanim putem u kladionicu. I birtiju. I opet priča, o ratu, priča o kršćanskim vrijednostima, a on sav kao da je nakostriješen i čeka neku slučajno krivo izgovorenu riječ, samo nek pomisli neko nešto krivo reći, odma će dobit šaku u gubicu. Zube će mu niz grlo sasut.
Djeca su sjela, pisala zadaće, majka je kuhala ručak, objesila veš na balkon, svako malo pitala djecu treba li im pomoć. Danas je cijeli dan doma. Ne radi nedjeljom, njen dućan više ne radi nedjeljom.
Pa može uživati u obiteljskoj atmosferi, njegovati kršćanske vrijednosti. Onda je došao suprug. Teturajući jer ga je prevarilo pivo. Ljutit, na kladionici ništa nije dobio, a pedeset EUR-a je potrošio. Otvara bocu, junački poteže rakiju iz boce, strese se i prodere se pitajući jel ručak konačno gotov. Ručali su u tišini. Samo se čulo njegovo glasno srkanje i lupanje žlice o tanjur. Ustao je i legao na kauč, zaspao je u trenu. Ona je skinula veš s balkona, odmah će ga peglati, da se ne presuši. Djeca sjede u tišini da ne probude oca, znaju oni da to nije dobro. Upaljena televizija, skoro na nečujno. Evo će vijesti.
A na televiziji pojavi se Andrej Plenković samozadovoljna i trijumfalna izraza lica. Novinarka ga pita kako je zadovoljan efektima prve neradne nedjelje.
Andrej Koji Nikada Nije Radio Nedjeljom Plenković tumači kako je to veliki uspjeh njegove vlade, jer će obitelji konačno moći biti zajedno. Na okupu jedan dan u tjednu.
Dalje je još nešto pričao, ona čula nije jer, zazujalo je u uhu gdje ju je jutros zviznula muževa šaka.
Gorko pogleda u glatko tusto lice na televiziji, a kroz glavu joj proleti misao Da sam radila, batina ne bi dobila
