Drugovi, Parija je rekla…
Davno, jako davno, u velikoj tvornici u kojoj sam radio održavao se partijski sastanak. Aparatčici i guzoljubi Općinskog komiteta SKH, teško su optužili direktora moje RO, za svakakva nečinjenja i nedjela. Potka svega je, diša nije bio u Partiji, a drugovi iz komiteta imali su nekakvog majmuna za stavit na njegovo mjesto. Ja. kao mladi drug direktor i ispravan komunista na tom sastanku sam snažno podržao gospodina direktora. Jer je znao posao, jer je bio ispravan čovjek. Naravno da nisam time dobio pozitivne bodove, ali, mogli su me poljubiti u ravno u dupe. Ja sam dva dana prije sastanka uz kavu sve ispričao Račanu, dao mi je podršku. Naravno, tihu. Ako to dođe do njega, on će prerezati.
E sad, tvornica je skoro 40% svoje proizvodnje, a koja je bila ogromna, mjerljiva stotinama američkih dolara (u to vrijeme svi smo računali proizvodnju u dolarima) izvozila u Sovjetski savez. Pola od toga kupovala je njihova armija za svoje potrebe. Radilo se o visoko sofisticiranim strojevima, fleksibilnim linijama. Ruski su generali dolazili dva tri puta godišnje, ugovore sam potpisivao u Moskvi, ali oni su dolazili na pregovaranje, jedan do dva dana pregovora, ostale dane high life, posjeta najskupljim hotelima, jedrenje s polaskom iz tada nove marine u Sukošanu. Na trošak grupe izvoznika, naravno.
Sve je to bilo debelo debelo uračunato u cijenu.
E sad, tražili su da na svakom brodu, tek su počeli ploviti Elan43, 24 sata na dan budu zgodne drugarice koje su u ponašanju susretljive. Prijateljski raspoložene prema provodu orjentiranim ruskim generalima. Dame koje ne znaju reći ne. Jasno nam je stavljeno do znanja, da je to zahtjev bez kojega nema posla. Odnekuda su se stvorile i drugarice, smjena im je bila 48 sati. Pa su dolazile druge. Koje su smijenile ove koje su se iscrpile od susretljivog ponašanja.
Uglavnom. Cijeli posao oko manipulacijama drugaricama bio je povjeren nekakvoj ljigi od čovjeka, koji je lajao o tome, premda mu je rečenu da drži lokot na ustima. Punim vode.
I na sastanku na kojem se trebalo po planu štakora iz Općinskog komiteta, usvojiti kako se to onda zvalo, negativno mišljenje partijske organizacije, onda dišu po uhodanom obrascu i smijeniti, tko zna možda i izbaciti iz tvorničkog stana jer nije bio u njemu deset godina, kad se vidjelo da je izbacivanje direktora sve dalje i dalje, da ne ide po planu, javi se za diskusiju i ovaj podvodač, ustane i značajno pogleda skupljeni publikum i glasno kaže Meni je drug direktor rekao da Rusi traže kurve jer neće potpisati ugovor, pa me natjerao da vozim kurve na brod Rusima, otrovno pogledom tipa Ha jesam ti ga stavio pogledavši direktora, a on je samo tupavo gledao pred sebe. Sekretar koji je vodio sastanak, tip koji je mahnito želio smjenu direktora, pogleda u tipa i kaže: Pa valjda je procijenio da ti je to tvoj nivo, tvoj domet. Vožnja kurvi. Drugarice i drugovi. Danas nema glasanja, zaključujem sastanak, a Vi direktore pripazite što radite.
Koliko sam se puta u životu sjetio tih riječi.
Skoro svakog dana. Rečenica Pa valjda ti je to i nivo, tvoj domet, postala je jedan od mojih postulata u procjeni ljudi. Nikad na glas izrečen, ali prosudba ljudi duboko usječena u meni.
Nivo. Kad upravljaš ljudima moraš znati njihov doseg.
Ne samo maksimalni doseg, jer nitko ne dosiže plafon na poslu svakoga dana, osam sati na dan. Normalan nivo, moraš u svakom trenutku znati što realno možeš očekivati od ljudi. Jer, nemaju svi isti nivo. Domet. Efikasnost, odnos prema poslu. Ne pišaju svi jednako daleko. Neko piša metar i pol, a neko po hlačama i cipelama. A ti koji vodiš te ljude, upravljaš njima, delegiraš im zadatke, točno unaprijed znaš što će napraviti i kako. Jer znaš koji je njihov nivo.
Kad naprave krivo, kad nanesu štetu, ti si kriv, jer ti si ih stavio na mjesto na kojem čine štetu.
Evo, nekako sažalno gledam svakoga dana onog mladca dugačkog i krivog vrata na koji je našarafljena barem četiri broja premala glava. Tipa koji je povazda u svijetloplavom svjetlucavom odijelu, onakvom kako se nose u Bosanskoj Krupi kad se ide nedjeljom namisu.
Mjesec i pol dana iz te sitne glave izlaze samo priče o cijenama faširanog mesa. Svinjskog. Petsto grama.
Gledam ga, pa mi se učini da pred kamerama stoji velika svijetloplava uglancana flajšmašina model Bizerba, točno onakva kakvu je imao moj mesar Mišo, a iz otvora na glavi flajšmašine izlazi mljeveno meso, svinjsko. Pitam se dok gledam rezance mesa koje izlazi iz njegovih usta sve se slijevajući po onim šarenim kruškama nacionalnih televizija koje revno prate kretanje cijene flajšane svinjetine, ko da prate kretanje dionica na burzi u Njujorku.
Zašto nije unutra i komadić junetine? Zašto samo svinjsko? Je li meso mljeveno samo jednom ili dva puta?
Puno je tu pitanja… Jel to svinjsko meso koje je mljeveno, mljeveno od buta, lopatice ili da prostite nekakva žlundra, ostanjkih koji se daju mačkima jer ih niko neće kupit?
Evo, vidite oko jedne savršeno jasne stvari milion pitanja.
Gdje su u toj priči Muslići, koji svinjetinu ne krcaju u sebe. Jel ta mjera samo katolička?
Uvjeren sam da ovaj mesarski pomoćnik kojem ne bi dali ni oštar nož u ruku jer bi si prste odrezao, pojma nema. Odgovoriti ne bi znao. Pričanje o faširanom mesu mu je krajnji domet.
Shvatio sam da je svinjsko, jer mu je lakše pamtit jedan sastojak. Recite vi meni, ko bi još zapamtio da je unutri i junetina?
Ovaj zapamtio sigurno ne bi. Jer domet…
Njemu su rekli da nauči priču o petsto grama mljevenog mesa svinjskog. I cijenama tog mesa u Tomiju, KTC i Konzumu. Danima je vježbao, čitao s dlana, kako se to meso zove. Kako se zovu ti dućani koje mora favorizirati. I da onda pjeva tu pjesmu o faširanom mesu, svinjskom, naravno, svakog dana, bez prestanka, poput onomad mladog, a sada starog Radeka Brodarca koji je pjesmu Na Sljeme u tijeku karijere otpjevao 5.235.921 puta.
[blockquote align=”none” author=”Spectator o fer tržišnoj utakmici”]Da ja radim u Sparu, Djelu, Lidlu i ne znam kojem dućanu, ja bi se toj hodajućoj flajšmašini za svinjsko meso, napio krvi. Sudski. Zbog stavljanja u podređen položaj. Nelojalne tržišne utakmice. Ma svašta. I sve bi sporove dobio.[/blockquote]
Jerbo on nije obična flajšmašina za svinjsko meso, on je flajšmašina za svinjsko meso u glavnoj državnoj mesnici.
Šef mesnice jako je zadovoljan učinkom glancavo svjetlo plave Bizerba flajšmašine. Jer je svjestan da ta mašina melje koliko može. Ali samo svinjsko meso. Melje do iznemoglosti.
Ili mašine ili kupaca tog mesa. Osim Muslimana.
Jer za to faširanje mesa on tu. U toj mesnici gazde mesara. Za druge poslove nije.
To mu je i domet. Ništa više.
