U vozu
Kloparanje vagona, otvoren prozor na prolazu vagona, staklo musavo od kiše, s crnim točkicama što su zasrale muhe. Ili su to bile muve? Palim cigaretu, rezignirano gledam kuće što promiču kraj mene.
Sići ću u Lajkovcu. Prekjučer sam zvao Dragana, Ilić Dragana, drugara iz vojske.
Aerodrom Pula
Pred očima mi rano pulsko zimsko jutro, sivo. Autobusno ugibalište kraj aerodroma. Putna torba na prašnjavom asfaltu. Plavac do mene gleda me, pa me medvjeđe grli. Tapše po leđima. Čudna su ta vojnička drugarstva. Izazivaju suze kod odraslih muškaraca. Autobus za Zagreb prilazi, još jedan zagrljaj, pljeskanje po leđima.
Ako prođeš kroz Lajkovac, nemoj da bi prošo…
Drmusanje, uspavljujuće njihanje vagona. Poslijepodnevna omara, pivo, sve se skupilo. Sjeo sam na Samsonite, naslonio se na stijenu vagona. Pogledao u čiču kraj sebe, bistre plave oči. Čiča, ako zaspem, probudite me u Lajkovcu.
Lagani dodir na ramenu, miris rakije i duhana. Čičino lice pred mojim, kao da se boji da će ga tko čuti osim mene.
Lajkovac momak. Tu smo.
Silazim. Draganovo nasmiješeno lice.
Lajkovac
Opet pljeskanje po leđima, kao na rastanku. Ljubimo se. Ne dva po mom, niti tri po njegovom. Ljubimo se sto puta. Oči se cakle, obrazi zažareni.
Sretni smo što se vidimo.
Dvije godine. Proletjele su dvije godine. Sjedamo u njegovu Peglicu, vozi me kući. Ma nemaš brige sad si moj gost.
Obiteljska kuća, prizemnica s malim potkrovljem, tipična željezničarska kuća, baš onakve kakve su bile posijane uz pruge po cijeloj Jugoslaviji.
Dragan se oženio, djece još nema, bit će ako Bog da.
Draga ženica, Jovana se zove, malen dnevni boravak što odiše čistoćom i toplinom.
Kauč, EI Niš televizor, ponosno ga pokazuje, pa značajno ističe, u boji. Impozantna plastična gondola iz Trsta na televizoru, heklani tabletić pod njom diskretno, za tri prsta, pokriva gornji rub ekrana. Tu mu je i tast, došao je pred dva dana. Ti ćeš da prenoćiš gore, a tast se sutra vraća automobilom kući. U Zlatibor. Pa će da te odveze do Priboja.
Nemoćno gledam, tupog pogleda. Čuo sam i za Zlatibor i za Priboj u koji putujem, ali Jebemu mater Dragane, đe ga je to?
Stavlja kartu na stol, pokazuje. Jasno je sada, tast me vozi pedesetak kilometara dalje od svoje kuće. Ja da ću protestirati, a on mahne rukom. Ni da pisno nisi.
Dragane, što ti žena kuva pasulj s rebarcima, rekao sam valjda trideset puta. Umašćen, prsti umrljani, kosti uredno poslagane na tanjuru. Bez i jedne mrvice mesa.
Kako ja praznim čaše, on ulijeva Caricu Milicu, ja dodajem Knjaza. Smijemo se. Pričamo o danima što su prošli. Tast nas prati u stopu. U čašu za čašom.
U bašti
Miris guste crne kave draška mi nosnice.
Izlazimo, Dragan ponosno pokazuje malu baštu. Komadić dvorišta s mekanom zelenom travom. Izuvam se, sfrkao sam oznojene čarape u džepove listera i bos gacam po travi.
Sjedimo u dubokom hladu. Tišina. Pričamo, imamo milijarde tema. On je zaposlen na JŽ, radi na kolodvoru, radio je na željeznici i prije vojske. Studirao, radio, studirao. I dopizdila mu nauka.
Pričam o poslu. O putovanjima. Tjera me da mu pričam o Čileu gdje sam bio pred par mjeseci.
Pala je noć…
Jovana iznosi veliku kuhinjsku dasku, na joj nož, domaće kobasice, slanina, lukac i zlatiborski sir.
Tri male čašice. Ovo moraš da probaš.
Staklena boca, jedna od onakvih u kakvima su se prodavali likeri u to vrijeme, ispunjena zlatnom tekućinom. Tast, gosn Milan, ali ga svi zovu Milanče, teturavo ustaje i govori, Prijatelju dragi, sad si moj gost. Ovu prepečenicu ja sam peko, ove kobasice, slaninu i sir ja sam radio.
Red priča o životu, red rakije prepečenice, red kobasa i slanine, red prepirke jel bolji Dule Savić ili Slaviša Žungul, ma nema veze, oba su vaša, pijano dodajem, pa red rakije prepečenice, red kobasa i slanine, red priče o vojsci. Izredalo se toga. Puno. Ali opet, bolno premalo.
Pogledavam na sat.
Skoro će jedanaest u ovom ringišpilu što se okreće u bašti malene željezničarske kuće u Lajkovcu.
Rastanak
Dragan radi od šest. Mi polazimo u šest. Za Priboj na Limu.
Bolje Priboj na Limu nego Frankfurt na Majni cerekajući se govori Dragan.
Probudit će me, nema problema.
Lagano kucanje na vratima sobe. Ustajem. Na vratima Jovana, pruža mi opeglani lister.
Ma niste trebali.
Ma jesam, šteta je, ovakvo lepo odelo.
Miris jutarnje kafe. Dragan poput generala u uniformi sa željezničarskom šapkom. Gledam ga. Smijem se. Govorim mu da se okrene.
Pravo Srpče, Dragane moj. Jel ti znaš da Srbin kad se rodi odma voli Svetog Savu, kralja i otadžbinu i uniformu?
Smijemo se. Palimo zadnju cigaretu. U bašti. Već je vruće. Jednu putnu, onako bratski, potežemo iz boce.
Parkirana Draganova peglica, do nje bijeli fićo s potkovom na maski među farovima, gumene zavjesice s djetelinom iza zadnjih kotača, sjedala ukrašena ovčjim kožnim presvlakama.
Zagrljaj, suza u oku.
Iz kuće trči Jovana, gura mi u ruke dvije boce prepečenice, kolače umotane u salvetu, Da se nađe. Jednu flašu da obavezno ponesem ocu u Zagreb, a druga, druga je za po putu. Da nam se nađe.
I našlo se. Putovali smo, polako, kao da smo gospodari vremena. Kad smo ožeđali, popili smo.
Potezali iz boce. Prošli smo Čačak. Pa dolazimo do Zlatibora. Mora da vidim njegovu kuću. Ne mogu, već kasnim. Ajde na pola sata.
Reč-dve i ubedi me.
Priboj na Limu
U platnenu kesu gura mi dva tri kila kobasica i slanine. Miris kobasica i slanine ispunio je cijeli auto, izmiješavši se s mirisom prepečenice i dima cigareta.
Vožnja kroz prirodu, guste zelene šume, vijugava cesta. Pokazuje mi. Priča. Smijemo se.
Ulazimo u kotlinu, on se stalno smije, govori glasno, da nadglasa brujanje fićine mašine. I onda: Evo nas, Priboj na Limu.
Vrućina. Pakao. Nije ni podne. Dvadeset i četiri sata od Beograda. Trideset sati od Zagreba. Od drugog svijeta.
Dobar utisak je najvažniji
Stajemo na porti FAP-a. Portir javlja na telefon, prilazi nam i pokazuje gdje da parkiramo, drugarica Svetlana će da me dočeka.
Izlazim iz auta, opet pljeskanje po leđima, medvjeđi zagrljaji.
Ljubljenje.
Vadim stvari, on odlazi. Drugarice Svetlane još nema. Okasnila je malo.
Pred upravnom zgradom Fabrike automobila Priboj stoji poslovni partner iz poznate vanjskotrgovinske kuće u Zagrebu, uredno vezane kravate, u skupom lister odijelu, što se na vrelom suncu glanca ko pesja jajca, kraj nogu mu skupocjeni Samsonite, putna torba, platnena kesa s kobasicama i slaninom i bocom prepečenice što je polegla u kesi, a druga poluispijena viri iz kese.
Poslovnjak pali cigaretu, otpuhne dim. Pogleda prema zgradi i promrmlja: Hajdemo ostaviti dojam…
