Postoji telo. Koje se zove Rektorski kolegij. Rektorski kolegij u užem sastavu i Rektorski kolegij u širem sastavu. Čitam ta imena, nikad čuo ni za koga osim za prof. dr. Ivana Koprića, za kojeg pište da je predstavnik Vijeća društveno-humanističkih područja.
Šesnaest imena. Šesnaest duša. Šesnaest sudbina čine Rektorski kolegij.
Rektorski kolegij sastao se jučer.
Nad Zagrebom su se nadvili sivi, olovni oblaci, koje si mogao dodirnuti rukom. Tužan i sumoran dan. Vani je padala kiša, pa onda opet samo sivi oblaci, koje možeš dodirnuti rukom. Pa opet kiša, pa opet sivi oblaci koje možeš dodirnuti rukom.
Gusta magla nije se spustila iznad Zagreba.
Sjeli su u udobnu dvoranu, servirali im kavu i čaj. Vanjska vreva i buka, vanjski život ne dopire do njih. Kao da su u kutiji, izoliranoj od bilo kakvog dodira vanjskog života. Vanjski život ne postoji na tom Rektorskom kolegiju.
Danas moraju obaviti važnu stvar, moraju potvrditi prijedlog za pomazanje doktorice Vlatke Vukelić za bit rektoricom nečega što se zove Hrvatski studiji.
Koliko znam to se ne jede, a ostale svrhe toga đto se zove Hrvatski studiji, ne mogu dokučiti. I tako, sjede mudre glave, njih šesnaest je na popisu, mozgaju što učiniti sa stvari kojoj ja ne mogu dokučiti smisao.
Naravno, nisam ja mjera stvari, to što ja ne mogu dokučiti smisao, ne znači ama baš ništa. Evo, moja susjeda Maja, s kojom ujutro kavenišem. Pitao sam je onako, iznebuha Majo, čemu služe Hrvatski studiji? Zatreptala je, povukla šumno dim iz cigarete, otpila šljuk kave, mom izvježbanom oku i umu nisu nikako promakli ti znakovi pokušavanja dobivanja na vremenu dok smišlja odgovor, pa je odlučila još malo vremena ukrasti pitanjem : Ti to ne znaš?
Odmahnuo sam glavom.
Hrvatski studiji služe tome da ih pohađaju studenti kojima se ne da biti doma. Da ne sjede kod kuće besposleni.
Opsovao sam u sebi. Ljutit. Kako se ja toga nisam sjetio, a tako je očigledno, tako vidljivo na kilometre.
E, dakle, šesnaestorica velikih, šesnaestorica važnih raspravljala je o tome koga postaviti na čelo studija na kojima se, ako smijem parafrazirati Maju, sjedi da se ne bi sjedilo doma.
A na stolu je ime doktorice Vlatke Vukelić. Koja je pričala i pisala svašta. O događanjima u razdoblju 1941- od 1945. na livadi ne tako daleko od Zagreba, livada se zove Jasenovac. Prihvatilište za djecu, prema riječima buduće rektorice.
Što je pisala, čitao sam, što je govorila, čuo sam jednom na pola minute, prekinuo me daljinski upravljač na televiziji. Prijedlog je da ona bude voditeljica studija studentima kojima se ne sjedi doma, pa eto, sjede tamo, na tim Hrvatskim studijima. Pa kad već dangube i ne rade ništa, onda barem da nauče kako se postupa s malom djecom, jerbo mladi su ljudi, pa da znaju sa djecom, naročito onom koja nisu njihova. Ili ta djeca, da mi Bog prosti, imaju drugačija krvna zrnca.
Ondak se netko sjetio, gledajući u stol, prošaptao više za sebe, ali jebi ga, tišina je u dvorani, sve se čuje:
A u pičku materinu, sutra je Dan sjećanja na te navodne žrtve Holokausta. Možda da imenovanje doktorice odgodimo na bilo koji dan? Ona se valjda neće naljutiti, a problema neće biti, jer Hrvati se Holokausta sjećaju samo na taj dan.
Ostale dane ga niječu.
Petnaest pogleda tipa Pička ti materina, kako se ja toga nisam sjetio? Usmjerena u glavu koja bojažljivo i dalje gleda u zelenu čoju stola.
I donijeli su odluku.
Danas Studenti hrvatskih studija mogu ostat doma, ne moraju dolazit dangubit u kampus.
Pa će od sutra početi stjecati korisna znanja.
Pa će je imenovat kad se ne budu sjećali žrtava Holokausta, jer sjećanje je samo, kako kaže akademik Kusić, prigodno pic.twitter.com/d2x648WhwU
— Spectator (@SpectatorHR) April 18, 2023
