Prasac u blatu
Dani prolaze. Lijeno. Polako, ali bez zastoja. Šablona je postavljena, granice podignute, a ja unutar granica uživam ko prasac u blatu.
Ranojutarnja gimnastika na čamcu, panula, vrša, komad pancete, dvi pomidore, paprika. Gutljaj rakije. Čuturica s jako rashlađenom blagom bevandom. Tiho brujanje motora, galebovi koji su odavno shvatili da od mene ništa, ni ne prate me, ne bi li mi ukrali koju ribu izvađenu s vrše ili skinutu s panule. Ono što ulovim brižno stavljam u kantu i poklapam da se ne bih vratio prepun ribičkih priča o tome da sam uhvatio puno, ali eto galebovi.
Uopće nije b itno uhvatim li što. Ja naprosto uživam u svemu tome.
Sebo
Pa jutarnja kava, sjedim u debelom hladu i gledam Sebu. Sebastijan, ako nije Francuz, naravno da je Janjevac. Svako jutro, iz nekakve malene špelunke, Sebastijan, ostarjeli prodavač drangulija i đinđi, izvlači one police iz te rupe, na njima bezbroj modela šešira. Godinama isti šeširi. Plastični mitraljezi na vodu, maske, peraje, odavno demode šlape za u more, ma nema što nema. A on, starac, cijeli život izvlači đinđe, pola proda, pola mu pokradu. Regali što ih izvlači svakim danom sve su teži. I teži. A Sunce ga nemilice žari od ranoga jutra. Pa pijemo kavu, taman sjedne u kafić preko puta, kad debela Čehinja gleda šlape za plažu. Pa ode do nje, a ode i ona. A on staračkim škripavim hodom polako natrag. I opet ništa. Uprazno.
Ljudi moraju raditi, da bi preživjeli. A ja se mom Sebi divim. Koliko strpljenja, koliko živaca. I puno duha.
Čudan smo mi narod
Čudan smo mi Hrvati narod.
Jalan, njegovatelji filozofije da Bog da da susjedu crkla krava. Izljevi mržnje u javnosti, na društvenim mrežama, otrov curi na sve srane, uvrede svima koji su drugačiji.
Mrzimo crnce, pedere, mrzimo ljevičare, mrzimo desničare, mrzimo bijelce, mrzimo straight.
Mrzimo da bi mrzili.
Živimo i hranimo se mržnjom. A sve je jebeno poskupilo, ali eto, mržnja nije. Čak bih rekao, što cijene više skaču u Svemir, mržnja je do jeftinija, pa se razbacujemo njome.
Evo, danas čitam. Doktor znanosti, mlad čovjek, uspješan. Stambeno sređen u rodnom mjestu. Stambeno sređen u mjestu gdje radi. Pa unatoč tome nije stao, gradi još jednu kuću u mjestu gdje živi.
Čovjek kojem su se u mladosti smijali, zvali su ga kolcaš, jer nikako nije mogao prolaziti razrede onako u nizu, kako smo prolazili i vi i ja. I sada je doktor nauka.
Ej, jebate, doktor nauka. A kolcaš.
Doktorirao je na čuvenom Ekonomskom fakultetu u Osijeku, za koje je vezana jedna nelogičnost. Osijek se kao grad spominje prvi puta 1198. godine, a Ekonomski fakultet u Osijeku prvi je spominjao Marko Porcije Katon. I to ne obični Marko Porcije Katon. Nego Marko Porcije Katon Stariji, što Ekonomski fakultet u Osijeku čini još starijim. Oko 1400 godina stariji od grada Osijeka.
Marko Porcije Katon Stariji
U Katonovim riječima Ceterum censeo Carthaginem esse delendam, za sve one loše školovane, one koji nisu diplomirali u Osijeku: Uostalom, mislim da Kartagu treba razoriti, mrzitelji svega hrvatskog umjesto riječi Ekonomski fakultet u Osijeku ubacili su jadnu i ničim krivu Kartagu. Eto i ja sam učio tu Kartagu u školi, a ne osječku ekonomiju, jerbo sam u školu išao u nenarodnom sistemu, kad se riječ Hrvatska i sve vezano uz nju nije smjelo spominjati. Odma si išao u zatvor.
A dobri i vrlo stari Katon Stariji, raspoznao je opasnost, društvenu opasnost u postojanju nečega kao što je osječka ekonomija.
Danas je skrban čovjek, čovjek na kojem se vidi, koji odmah čim progovori, da je gladan nauke, znanja, čovjek koji puca od inteligencije, poštenja, skromnosti, dr.sci. Mario Banožić, povukao kandidaturu za bit izvanredni sveučilišni profesor.
Razlog je samo jedan.
On je iznenadjen. Vjerojatno i uvredjen.
Kratka izjava dr.sc. Maria Banožića.
Iznenadjen i uvredjen količinom negativnosti koje su se slile na račun njegovog akademskog i znanstvenog rada kojim se bavi gotovo 15 godina, ali i pokušajima da ga se prikaže nestručnim, nečasnim i onime koji radi na štetu studenata.
Da podsjetim najpoznatiji student osječke ekonomije je svakako dr.sci. Vice Mihanović.
Evo čovjek koji se već dobrih sedam godina bavi visokom politikom, najprije se skrbio o državnoj i svojoj imovini, sada se skrbi o državnoj vojsci. I naravno o svojoj imovini.
Jel vi, mili moji znate da bit ministar nije posao od sedam do tri. Jebate, pa celi dan te natežeju. Ni pišat ne stigneš.
Evo. Čak ti i kolegice iz ureda namještaju stan, jer ti nemaš kad. Te padaju dronovi, te padaju heliokopteri, padaju i avijoni, a svoj toj skalameriji ti si na čelu. Tvoja su briga. A oni padaju. Padaju jer si umoran. Još te izmučenog i umornog nateže i onaj prištavi Milanović. I ondak dođeš kući, sam u stranom gradu. I ne otvoriš frižider i popiješ jednog ili dva pivkana, nego našiljiš olovku i baviš se znanstvenim radom.
Već 15 godina, kako sam kaže.
Nije mi jasno.
Je li MORH Banožićeva izvještajna agencija ili što?
Po pitanju plagijata kojeg je navodno učinio Banožić, očituje se MORH.Ministarstvo je postalo privatna prčija primitivca.
Umjesto da brani nas, brani Banožića.
Pa nek se onda zovu MOMB.
Svinjarija samo takva. pic.twitter.com/lstQFCeW8t— Spectator (@SpectatorHR) July 31, 2023
Javnost nije raspoznala vrijednosti
A svekolika javnost misli da si truba. Neki su uvjereni da si budala. Drugi su uvjereni da nisi budala nego niškoristi i budala. I sav taj prezir javnosti, koji nikako nije spoznato tvoje kvalitete prelijeva se na Osječko sveučilište, instituciju koji je spominjao još Marko Porcije Katon. I to ne obični, nego Stariji.
A ti, političar, ministar, znanstveni radnik, stigneš još brinuti i skrbiti i o Ekonomskom fakultetu u Osijeku, ne želiš da Fakultet ima problema radi tvojeg pošteno stečenog doktorata, dovoljno su se napatili s ostalim doktoratima stečenim na tom fakultetu.
U tome je veličina Marija Banožića, neshvaćenog genija, od društva proganjanog znanstvenog radnika, ministra u najboljoj vladi koju smo ikada imali, Vladi Andreja Plenkovića.
Živija Andrej Plenković
Živija Mario Banožić.
Živija znanstveni rad!
