Skupina ljudi koje kao da su skupljali po mom popisu kojeg držim u ladici pisaćeg stola, a naslovljen je:
Skupina ljudi kojima ne vjerujem ništa, nikada nisam vjerovao i nikada neću vjerovati
uputila se u daleku Ukrajinu,
Ukrajina, tak se to kaže daleka, a znamo da nije. Sat i pol leta starim dronom, od centra Zagreba.
Podigla se naravno dževa, kao što se svaki dan iznova podiže radi rata u Ukrajini. U kojem su Rusi agresor. A Ukrajince brane Amerikanci i Europljani.
Drugi ratovi, a kad se pogleda onako na brzinu, pola kugle je u ratu, nisu baš bitni.
Pošto se radi o bitnom ratu, bitnom problemu, opskrbi pšenicom, sukladno dobrim hrvatskim običajima, u Ukrajinu su poslani totalno nebitni ljudi.
U Ukrajinu je odletio kafilerijski princ, Gordan Grlić Radman, ministar vanjskih poslova, mislilac i erudit, odletjela je i Kolinda Grabar Kitarović, bivša predsjednica Hrvatske, zemlje u kojoj aktualne predsjednike ne jebu za suhu šljivu, a bivših se ne sjećaju. Odletio je i Očenašek, Mate Granić, mnogo toga bivši, čovjek čiju je karijeru obilježila rečenica pola tebi, pola Bagi pola meni. Vitez tužna lika koji je karijeru dobrog doktora, pa onda ministra vanjskih poslova, okončao jedne mračne mirogojske noći s lisicama na rukama. Našao se tamo i gsopodin koji se odaziva na prezime Trut. Da Ukrajincima objasni fenomenalni sustav uzbunjivanja SMS porukama u slučaju opasnosti. A sustav ima jednu ogromnu prednost. Ne uznemirava javnost.
Sustav postoji, a javnost se ne uzbuđava niti oko čega, jerbo, SMS poruke ne dolaze. Pa su građani mirni i sretni. Opasnost ne postoji. Testirano u Hrvatskoj.
Upravo to treba Ukrajincima. A i Hrvatskim poduzetnicima. Cvjećarnice u Hrvatskoj čekaju povratak delegacije, nadajući se ugovorima za izradu softwarea, taman da popune rupu do Svih Svetih.
U Ukrajinu su poveli i Đurđu Adlešič, predsjednicu nečega što se zove Udruga za podršku i poticanje zajedništva, koju su iskopali tko zna gdje. Žena koja se godinama ne pojavljuje u javnosti, ali bez čijeg kimanja glavom u Bjelovaru nema pišanja. Ako ona ne dopusti, nema, stavljaj šelnu, steži i pati.
Uistinu mi nije jasna svrha puta te ekipice u Ukrajinu, osim eto, zaboravljene Đurđe, koju su Ukrajinci zadivljeno gledali dok je u rukama držala torbu vrijednu oko dva soma EUR-a. Nek se vidi da kod nas penzijoneri nose torbe od par soma EUR-a. A ništa pametno u životu radili nisu. Jer za biti predsjednikom HSLS-a nije baš potrebna neka pamet. Sjetimo se serije predsjednika koji su naslijedili velikog Vladu Gotovca. Kao da su zbrojem svojih budalaština pokušali neutralizirati Vladinu (Gotovčevu, ne Plenkovićevu) pamet.
Ukrajinci strašno poštuju našu stranku koja se zove HSLS, kao moralnu i poštenu, principijelnu. Dive se i neviđenim uspjesima grada Bjelovara. O tome uče u školama. Pri spomenu Bjelovara i HSLS-a u Ukrajini, ljudi ponizno pogledaju u zemlju.
Pa je na vaš i moj trošak u havijon sjela i Đurđa. Kao simbol Bjelovara, ali i poštenja HSLS-a.
Đurđa, daj još četiri Pana!
Na slikama iz Ukrajine vidi se dobrano ušvicani erudit i mislilac, Gordan Grlić Radman, upalila se i Kolinda, Očenašeku se niz ćelu slijeva znoj. A Đurđa ponosno drži Louis Vuitton, velik, da bi u njega stale barem dvije gajbe pive.
Pa su je zato i poveli. Njena uloga u cijeloj delegaciji je samo jedna. Pivo.
Đurđa, daj još četiri PANA. A ona iz Louisa izvadi pivušu, a Kolinda potegne iz boce, pa se dobrano podrigne.
Evo, sad mi je jasno zašto je u Ukrajinu išla i KGK.
Da ima ko pivušu popit.
Dakle, žito iz Ukrajine. Ukrajina je velik proizvođač žita, ali je izvoz žita onemogućen zbog rata. Ukrajina mora tražiti alternativne načine za izvoz žita. Jadransko more joj je, kad je Crno more blokirano ruskim vojnim brodovima, najbliži izlaz prema svijetu.
Pa je delegacija ovih slepaca i pivopija došla ponuditi da se ukrajinsko žito izvozi preko naših luka.
Sad mi je jasno i prisustvo Mate Granića, čuvenog matematičara (Pola tebi, pola Bagi, pola meni). On je izračunao da je to izvedivo.
Gledam i čitam danas ove gluposti Grlica Radmana i prijevoza žita od luke Izmail, pa onda Dunavom do Vukovara, pa onda pretovar u vagone, pa do Rijeke ili Zadra, pa opet pretovar u brod u Rijeci ili Zadru.
Izmijenjao je više načina prijevoza od dobrog Phileas Fogga. Pa se smijem. Jer računam i ja. Bolje od Mate Granića, što i nije neki problem.
Pa evo.
Ni jedna naša luka, a pogotovo Vukovar nema potrebne kapacitete a i nikakvu infrastrukturu za pretovare žita. Jerbo HDZ koji je tamo desetljećima na vlasni nije napravio NIŠTA, osim prigodnih sjećanja u studenom. I manipulacija žrtvama grada Vukovara.
Jedna riječna barža je kapaciteta oko pola vlaka.
Koliko znam jedan riječni tegljač može povuci 6 barži otprilike 3 vlaka.
I onda brbrbrbrbr uz Dunav kroz Bugarsku, Rumunjsku i Srbiju, sve do Vukovara, put traje oko tjedan dana. Pa pretovar u Vukovaru.
Naravno kad bi postojala infrastruktura i postojali kapaciteti, ali oni ne postoje.
Pa onda nakon što se nevidljivom i nepostojećom infrastrukturom sve pretovari , vlak u vlasništvu HŽ-a, svjetski poznatog kao točnog, brzog i savjesnog prijevoznika to sve prevozi do Rijeke. Ili Zadra. Kakva je situacija oko pruge do Zadra, ne znam. Ali ne zna ni Grlić, Ne zna ni Radman. Ne znaju ni pivopije. NI Đurđa nosačica piva. Ona zna samo za Bjelovar.
Sveo ovo su trabunjanja pijanih političara uz pivo izvađeno iz Louisa, Vouittona..
Jer, jedan vlak iz Ukrajine bez ikakvih problema i riječku luku stiže za tri dana.
Nego, stvar je jednostavna.
Njihov put, dnevnice i sva ta sranja teretili su proračun koji punimo i vi i ja.
Pa nek pare vrate, jer put je bio bezveze. Da gujca puta vidi.
