Kolona limuzina
Kolona vozila polako je prolazila kroz masivna otvorena vrata. Ogromni terenci, crni, zatamnjenih stakala nestajali su u utrobi ružne zgrade. Vrata su se zatvorila odmah po ulasku zadnjeg automobila.
Došao je trenutak otrežnjenja za Amerikance.
Bivši američki predsjednik došao je u zatvor. Formalnost koju propisuje američki zakon, ali Donaldu Trumpu uzeti su otisci prstiju i napravljen je mug shot.
Slikan za policijsku arhivu.
Jesu li pomislili?
Ne znam kako su se u tom trenutku osjećali Amerikanci. Jesu li oni, koji za sebe vole misliti da su ideal svega, u trenutku kad im je bivši predsjednik, donedavni predsjednik, davao otiske prstiju, ili dok je nadrkano gledao u kameru, osjetili barem zericu srama? Neugode?
Jesu li pomislili, makar samo na trenutak, Pa kuda smo to došli, da nam je predsjednik u zatvoru? Formalnom, ali zatvoru, poštujući zakonsku proceduru koja prethodi suđenju. I shodno toj proceduri, upravo zatvorski fotografirani predsjednik morao je posegnuti u takjuin i izbrojati 200.000 dolara jamčevine.
Jesu li Amerikanci osjećali sram, kao što sam ga osjećao ja kad se pred zatvorom u Salzburgu, pred promrzlim Andrijom Jarkom pojavio Ivo Sanader u pratnji dva policajca koja su ga pratila na putu do zatvora?
Jesu li se osjećali jadno i osramoćeno, recimo kao što su se osjećali zaposleni svih državnih poduzeća u Hrvatskoj kad su im u zatvore vodili generalne direktore?
Jesu li se pitali, gdje ja to živim, gdje ja to radim?
U Salzburgu, mračnom i hladnom, nije bilo crnih limuzina, velikih i zastrašujućih. Samo dva policijota koja u zatvor vode bivšeg predsjednika vlade Republike Hrvatske. Donedavnog.
Sve je to izgledalo nekako bijedno, tako je murja u vrijeme moje mladosti vodila u Đorđićevu tapkaroše koji su šaptali ljudima što su stajali u redu pred kinom Zagreb ili Balkan kinom karta više, karta više.
Djelovalo je nekako, kaj ja znam, kokošarski. Nije bilo nekakve otmjenosti kao kod Trumpa. Masivne crne limuzine, superskupi advokati, kamere, helikopteri iz kojih vise kamermani.
Ništa, samo Andrija Jarak koji ispušta paru iz usta.
Napušten od svih
Trump je dok su mu uzimali otiske bespomoćno gledao, šarao pogledom po prostoriji, ali nije nigdje vidio Gordana Grlića Radmana ni Ivana Malenicu, oni nisu došli kako bi mu svojim utjecajem i osobnim ugledom pomogli u ovim teškim trenucima. Prepustili su ga raljama američkog pravosuđa. Nisu došli izraziti zabrinutost za cijelu situaciju. Jebi ga. Ostavljen ko govno na kiši od sviju.
Nije došla ni Koki
Nije se pojavila ni najveća obožavateljica, sukreatorica njegove vanjske politike Kolinda Grabar Kitarović. Nije mu ispekla kolače, kao što je onomad mislila peći kolače Milanu Bandiću. Naprosto, nije došla. I ona se negdje vucara po svijetu.
Plaća dobra, status odličan, o njenoj sigurnosti skrbi Republika Hrvatska, točnije proračun Republike Hrvatske. Bivša bezvezna, nikom potrebna predsjednica nekakve male bezvezne, nikom potrebne države, ovakve kakva jest sada, i dalje ima policijsku pratnju, tri godina od isteka prava na nju.
Jerbo je ugrožena. Pa zato povazda hoda svijetom s dva naočita policijota. Pa je manje ugrožena.
Ne razumijem se ja u te stvari, ali mi se čini da su te silne službe glupavih skraćenica SOA, POA, FOA, MOA, a i pripadnici preduzećeta koje na vratima svojih vozila ima istaknut napis Sigurnost i povjerenje u tri godine mogli naći razlog te ugroze. I eliminirati ga. Na ovaj ili onaj način. A nisu. Nisu se sjetili. Jebi ga, ko će stalno mislit.
Pa sada jadna mora hodati s dva markantna i naočita muškarca, a u stvari policajca. Jerbo je ugrožena.
A što ako, što ako Trump uspije, pa ne bude osuđen, pa nošen valom podrške svojih rednecksa i hillbillya (hrv. Krkan, kozojeb), osvoji vlast?
Pa će krkani i kozojebi imati svoje ljude na vlasti.
Upravo tako kao što imamo mi.
Amerika nas slijedi. Hapse predsjednika više od desetljeća nakon nas. Sa zakašnjenjem, ali ipak slijedi.
I to je nešto.
