Davno, jako davno, prije onog Velikog rata, posadili su maslinu. Pričao mi je otac, koji je tada bio mali dječak, kako se živo sjeća hladnoće dok je njegov otac gazio zemlju oko nje. Hladna bura šibala je, on je cendrao Ćaćo, studeno mi je.
Ne znam, mislim da nikada nije volio tu maslinu. Godine su prolazile, desetljeća. Ljudi u odlazili. Dida davno nema. Otišao je nedugo nakon što je zasadio tu maslinuS.
Brigu o maslinama preuzeo je moj otac. Dolazio iz Zagreba, rezao, gnojio. Brao. Masline su rađale, kako koja. Ali ova, kako ju je zvao studena maslina, nije nikada. Kao da je osjetila hladnoću u njegovom glasu dok je izgovarao ime koje joj je nadjenuo. Gdje koji sitni i kržljavi plod i onda kad su se drugim maslinama grane savijale do poda. Stajala je tamo, po strani, na vjetrometini, bure su je šibale nemilice, jaka juga su nosila morsku prašinu. Ona je stajala. Prkosna. Nerodna. U vrijeme rezidbe i čišćenja, kad sam krenuo čistiti je, zvao me Dođi, nemoj gubiti vrijeme, ona ne rađa ništa. Trebalo bi je porezati. A ona, stajala je u tišini, činilo mi se, kao da čujem njenu tugu što šumi. Zarasla u brnistru i draču, guste grive, zapuštena, stajala je prkosno karaj drugih ljepotica, čistih i lijepo počešljanih.
Sjedili smo na mriži, jeli pancetu i salamu, a on mi je rekao da je srušim prije no što idemo kući. Kao da se zatresla, kao da se gusta griva propela, kao da je granje zašumjelo. Šutio sam. Dan je prošao, ja sam maslinu zaboravio srušiti. Stajala je i dalje, godinama. Ponekad, skoro pa kriomice, očistio sam je. Velik je to posao, nikad završen do kraja, jer uvijek iznova glas s druge strane maslinika, Nemoj gubiti vrijeme, ona ne rađa ništa. A rekao sam ti da je srušiš, a nisi.
Otac je otišao. Masline čistim i režem ja. Dolazim im ljeti, gledam, obilazim, pričam s njima.
Ovoga proljeća, došao sam rediti masline. Sad kad razmišljam, nije mi jasno. Počeo sam od Studene masline. Smještenu uz kamenu lazu na kraju maslinika. Slušao sam, nije bilo glasa što kazuje Nemoj gubiti vrijeme…
Očistio sam je. Pažljivo, mjesta na kojima su bile deblje grane koje sam porezao pažljivo sam premazao voskom. Pa se udaljim desetak koraka. Ljepotica. Dva stabla čvornovata, savijena od godina juga i bure, savijena od tuge. Studena maslina koju nikada nitko nije volio bljesnula je u punoj ljepoti.
Berem masline već nekoliko dana. Položim mrežu, raširim je i berem. U tišini. Kao da sam gospodar vremena. Kao da je sve vrijeme svijeta moje. Od stabla do stabla, Mukotrpno nosim teške vreće.
I došao sam do Studene masline.
Grane se svijaju od težine plodova. Stao sam. Gledam. Ona mi se smije. Glasno. Starica se smije poput razdragane djevojčice.
Rukama berem, plodovi, krupni vrlo krupni padaju na mrežu. Kanta za kantom se puni. Napunio sam vreću. Berem dalje. Napunio sam drugu vreću, ostalo je još. A počelo se mračiti.
Sjeo sam ispod nje. Gledam je. Smijem se. I ona se smije. Smijemo se veselo, nesputano.
Smijemo se blago. Smijemo se sretno, poput ljubavnika koji su se nakon mnogih desetljeća lutanja sreli.
Ustajem stenjući od bolnih leđa.
Primim nježno granu, i šapnem.
Doći ću ti opet, mila moja.
