Sjećam se puno toga. Mnogih ljudi. Događaja. Putovanja, godina života vani. Na desetine tisuća ljudi koje sam sreo. Neke od njih upoznao bolje, neki samo prolaznici.
Svašta čovjek sretne, Svašta čovjek upozna. Ali, vjerujte mi i svašta kurac napravi.
Bio je jesenski sajam davne 1988. Danima smo moji poslovni partner iz Njemačke i ja hodočastili u restoraciju Split u Ilici.
Moj papir na kojem je pisalo Molimo da donosiocu ove narudžbe izdate jelo i piće po vlastitom izboru, a dolje žig i potpis, potrošen je prvog dana. Onda su Švabe rekle, sad si naš, sad mi plaćamo. Pa jastozi, prstaci, škampi, ma svašta. Novac je tekao poput slapova, a konobar Jerko se pohotno smijao, svima je bilo jasno da ih na računima potkrada. Krvnički potkrada. Upozorio sam Nijemce, jedan je odmahnuo, Ma znam ja savršeno dobro. Ali meni je dobro i lijepo.
Zadnje veče, račun je bio boli glava. Nijemac plati, i u ruci drži sto maraka. I ponosno objavi, Evo, više nemam, sve je uzeo Herr Jerko.
Lopov ga gleda, cereka se i mahne rukom i uzme i tih sto maraka. Daj i njih, da ne kažeš da nisam bio temeljit.
Nikad više nisam ušao u Split. Jer sam bio siguran da je konobar Jerko samo govno. A kako ću jesti ako mi hranu nosi govno. Taj Jerko mi je ostao pojam vrste ljudi koja se meni gadi. Ljudi koji ne znaju stati.
Dugo se njegova našpičena i iscerena njuška pojavljivala kad sam pomislio na nekakvo gađenje prema ljudskim potezima.
Onda, posve nenajavljeno, Jerko Gad je nestao. Pred nekih par mjeseci. Netragom. I pojavio se lik Marija Banožića.
Mario Banožić je na mojoj top listi gadova zamijenio Jerka Gada. Utvrdio se na prvom mjestu.
Iskopao temelje, stavio armaturu, salio beton i ugazio u njega. Pa stoji čvrsto. Ne vjerujem da ga netko može maknuti s tog mjesta.
Postoje ljudi koji ne mogu stati.
Nikako.
Mario Banožić, lešinar s nagonom morskog psa, nagonom koji mu ne dozvoljava stati ni minutu. Samo trpaj i trpaj. Nipošto nemoj stati. Jer nemaš razloga stati. Nitko ti ne može ništa. Ti si ministar, ti si mezimac Andrejev.
Nakon jedva završene škole, pojavio se s diplomom, koja i nije previše preispitivana, jer ipak je to HDZ, ipak je to Slavonija, jer ipak je interes stranke veći. Onda se pojavio doktorat. S osječkog sveučilišta. Nije ni to previše propitivano, premda je doktorov izričaj na granici toga da se proglasi mutavcem. Ni tu nije stao. Nije mu bilo dosta. Htio je, nastrano htio, nastaviti dalje. Htio je titule profesora. Htio je to postići onime što mu je intelektualni vrhunac, bijednom, vrlo zastarjelom prezentacijom u PowerPointu. K tome prepisanom. Onda su ga otkrili.
Postao je ministar Državne imovine, prvo što je napravio, dodijelio je sebi stan, daleko najveći. Stan se nalazio na vrhu Gundulićeve, a radio je u Dežmanovom prolazu. Sve one sitnice, krpice, vazice, pepeljarice, šalice s narisanim srčekima, vaze s cvijećem, jastučići nehajno razbacani na kauču, one sitnice koje od stana u državnom vlasništvu čine topli dom, kupljene su u IKEI, JYSKU, možda i Pevexu. Kupila ih je topla i brižna ruka države. Države koja jako voli Marija Banožića.
A stan je dobio jer je prijavio da ima troje djece i hanumu k tome. Pa se baškario u velikom stanu u centru Zagreba i dugo u noć brojao novac koji je dobivao na ime odvojenog života od djece i hanume, radi kojih je dobio stan. Ali je dobivao i novac. A oni su živjeli u Vinkovcima, pa su ga vozili tamo i natrag kako mu se prohtjelo. O trošku države.Pa je on odlučio stambeno ih smjestiti. Pa je tražio i naravno dobio, jer takva je to kurčeva država, poticajni kredit koji dobivaju siromašni, a on ima plaću 3.000 EUR-a, stan na korištenje džaba, prijevoz džaba. I traži kredit za siromašne.
Bilo bi lijepo da se sve to i ostvari. Da dobije kredit. I da bude siromašan.
Na terencu je imao dodatni branik. Branik koji njega i one koji su u automobilu štiti od udara. Njemu branik znači život. Onom s druge strane branika taj branik znači smrt.
Kako to izgleda vidjeli smo.
Čovjek u punom naporu snage, čovjek koji je radio da prehrani obitelj, poginuo je od udarca branika koji štiti one s druge strane. Ubila ga bahatost i silovitost tipa koji ne zna stati. Tipa koji nema problema s moralom koji mu šapče, urla vrišti, Stani, stani. Tipa s druge strane. Branika. Morala. Pameti. Časti. Ljudskosti.
I sada. Sada se stvara nekakva atmosfera sveopće brige za tipa koji ne zna stati. Čovjek, brižan otac dviju kćerki, ne spominje se više. On je nebitan. Jer bitna je samo dobrobit tipa koji je zamijenio Jerka Gada.
