Ponedjeljak, lijepo jutro. Blještavilo zubatog sunca probija se kroz zavjese u moju sobu što miriše na Roibos čaj. Jutro je počelo ugodno. Svakodnevni ritual pečenja kruha odavno je gotov. Sjedim za stolom i pažljivo čitam intervju Branka Caratana gospođi Petri Maretić Žonji, objavljen jučer u Večernjem listu. U stvari, intervju čitam drugi puta. Podcrtavam u novinama. Smješkam se. Jer, prof. Caratan priča o stvarima kojih se odlično sjećam, spominje ljude kojih više nema, a koje sam znao. Neke od njih jako dobro. Intervju kao da me vraća u dane kad sam imao tridesetak godina.
Branka Caratana, profesora, doktora, nekadašnjeg ambasadora, političkog analitičara, poznam nešto malo manje od sto godina. Pedeset. Srećemo se skoro svaki dan, uvijek padne pošalica, pitanje, smijeh. Rijetko ga vidim natmurenog, njegova narav to ne dopušta, a i godine su kad se ne valja previše živcirati. Nek se živciraju drugi, mi smo svoju kvotu popunili. Znam ga jako dobro, znam da ga smeta kad ga se zove telefonom u vrijeme Dnevnika. Politika u njemu plamti i gori kao u dane kraja osamdesetih. Duh i refleks mu ne dozvoljavaju da bilo što propusti. I onda ga ja nazovem, Stari, dođi poslije Dnevnika.
A Branko je svjetski čovjek. Bio na najljepšim mjestima na svijetu, jeo najbolja jela, pio najfinija pića. I on naprosto zna. Zna i one sitnice kojih ljudi koji sve znaju nisu svjesni. Zna da se viski toči u čaše od dva deci. Široke. I da se toči jedan prst. Od vrha. Uživam u njegovom znanju. Jer, i viski koji nudi, zna dobro odabrati. I količine dobro pogađa.
I razgovor krene. Uživam slušati čovjeka koji je sudionik svih najvažnijih događaja zadnjih pedesetak godina, tu iz prve ruke, dok natačem drugu čašu slušam i kao da sam u priči koju priča. Oštrog uma, ponekad s digresijama, ubaci koju anegdotu o ljudima o kojima priča. Dosta se poslastica može saznati o ljudima koji su još i sada povezani s politikom. I koji imaju popriličan utjecaj na nju. Neke od tih su i vrlo ružne. Branko je poput Broja jedan, ali bez bilježnice, sve je u glavi. Kad spominje imena, pred očima mi se vrti film. I shvatim kakva je politička klatež i sitnež sada na vlasti. Kakvih je ljudi onda bilo…
Komentari dnevne politike, britka zapažanja, uočavanje sitnica.
Priznam, Branko Caratan je popriličan krivac i razlog postojanju ovog portala. On nije znao za portal, nikad nije znao da su on, njegov pristup, njegov način razmišljanja, jedan od bitnijih motiva koji su stvorili ovaj portal.
Njegova razmišljanja sam upijao poput spužve. Učio. Jer povlastica je učiti od Branka. Uvijek iznova. Sa svakom čašom viskija upijam i znanje. I pamtim. I pitam.
Detaljno opisana zbivanja oko XX kongresa SKJ, okolnosti izlaska hrvatske delegacije, valja priznati, tu je bio malo skroman, jer vrlo velike su bile šanse da ih pohapse još u Beogradu. Vrlo velike. A ipak, hrvatska ekipa, zajedno sa slovenskom, pokazala je hrabrost, ogromnu hrabrost u tim trenucima. Nježno je i lijepo opisao Račanovu sporost i njegovo odlučno možda.
O pretrčavanju članova SKH u HDZ postoje priče i priče, S 200.000 na 30.000 pao je broj članova stranke u to vrijeme. Ljudi koji su promijenili ideale. Od izgradnje društva približno jednakih odustali su i okrenuli se stvaranju društva u kojem će oni dominirati i raditi što im se prohtije.
Znam, novine se danas prodaju u mizernim tiražama, nema se novaca, a novine su instrumetalizirane, mnogim novinama glavni je urednik izvjesni samozatajni A.P.
Upravo zato volim čitati članke gospođe Maretić Žonje. Jer je hrabra, jer misli svojom glavom. I jer zna misliti.
Za sve one koji nisu čitali, savjet, pročitajte ga svakako. Jer na povijesti se uči.
A Branko jest učitelj kakovo se rijetko sreće.
A ja sam ga sreo i upoznao, jer sam imao sreće.
Pa, pročitajte i vi!
[pdf id=’99189′]
