Bajka o  hrvatskom snu:  Priča o Lovri – kokošaru

Hvaljen Isus, dragi čitatelji.

Da odmah pitam, kako vam se čini moj državotvorni, katolički pozdrav?

Domoljubni.

Ima jedna obitelj, u kojoj se međusobno pozdravljaju sa Hvaljen Isus, a sumještani u njihovom selu na Braču križaju se kada ih sretnu.

Jer oni su čudo.

Pravo čudo, samo je jedini zajeb kaj Papa nije čuo za njih, pa je za sada izostala beatifikacija.

Zašto su oni čudo?

Od gologuzana i crkvenih miševa, pretvorili su se u multimilionere pred njihovim očima, a niko ne zna kako.

To vam je nekako što su Lisac i Mačak vodili Pinokija u Zemlju budala, pa kojoj će on posaditi zlatnike, a izrasti će drvo koje rađa zlatnike.

Ali ovima bodulima je bilo lakše.

Nikoga oni nigdje nisu trebali voditi.

Jer se svugdje oko njih, gdje god pogled seže, Zemlja budala proteže.

Njima i bez sađenja na pašnjacima niču velebne viletine, građene od bračkog kamena. A da nisu ni znali.

Pa se jedan od njih, čudesno zamašćene kosice čudom čudi, pa gleda kako je na njegovoj njivi izrasla velika viletina. Zove se Lovro, po zanimanju kokošar.

Nema drugog obrazloženja, nego da ga ne neko zajebo. Podmetnuo mu. Uvalio kurčinu, a njemu nije bilo ni tvrdo otpozadi. Valjda zato jer ima kožu ko nilski konj.

On nije, sasvim sigurno, podmetnuli su mu.

Naguzilo ga. Susjed s lijeve strane. On je jako aktivan. Lijevi aktivist.

Pa on ne bi. On je samo obični kokošar.

Cijelo njegovo selo, čak i oni koji šmrču belo, zna da on nije.

Pa svaki puta ih pozdravlja sa Hvaljen Isus.

A takvi su bez grijeha, ma najpošteniji.

Još pamte prizor kada je taj Lovro, po zanimanju kokošar, zaprepašteno ugledao kuću na pašnjakuu pratnji novinara.

Pa se primio za glavinu, sav začuđen, dok mu se niz dlanove slijevalo čičkovo ulje.

Pa nije kuća njegova, to je pašnjak, a on je samo kokošar

Pa je onako sluđen od jada i brige, otro masne ruke o hlače na dupetu.

Pa su se otputili prema drugoj parceli, a njemu se dupe crnih hlača masno presijavalo ko pavijanska guzica na jakom bračkom suncu.

Pa su došli do plaže gdje je on svaki svoj trenutak na Braču. U velikoj kamenoj vili.

Koja nije njegova.

Nego šogorova, a šogi pojma nema o kući.

A mještani se križaju.

Križaju se i dalje, a on im, kako se i šika odzdravlja sa Hvaljen Isus.

Hvaljen Isus je najpopularniji pozdrav u Zemlji budala.

Jer, on odaje da si pravovjeran.

A kada vjeruješ, kada si pravovjeran i kuće ti na livadi rastu, a ti ne znaš zašto.

Dakle, u Zemlji budala u kojoj rastu vile umjesto drveća sa zlatnicima, slijedeći bi mogao biti korak, da recimo Ministarstvo uprave da dozvolu da se livada na kojoj rastu kuće i vile iz čistog mira, registrira kao svetište..

Samo treba potpis.

Ministra zamašćene kose.

I tako sve u krug u Zemlji budala.

A Pinokija ni u tragovima.

Samo budaletine. Gdje god se okreneš!