Sjedio sam na Prvom peronu Glavnog kolodvora. Polako grickao tko zna kada bezdušno pečenu hrenovku u lisnatom tijestu i gledao ljude kako užurbano hodaju prema vlakovima i one koji u koloni hodaju prema izlazu. Dugo, jako dugo nisam sjedio na Glavnom kolodvoru i gledao ljude, vlakove što dolaze prevozeći ljude i njihove sudbine. A volio sam to nekada, jako!
Ustao sam, polako prešao preko ceste, pogled na sat, za deset minuta početi će prosvjed. Antifašisti. A ja sam ponosni antifašist. Kaj ja znam, valjda oduvijek. Dakle, moji hodaju. Pa ću hodati i ja.
Godine i iskustvo daju mi za pravo, rekao bih čak i obavezu, imati svoje stavove. Ako ne o svemu onda o mnogočemu. Hrvat sam, a bio sam i Hrvat u Jugoslaviji, u indexu mi se ponosno koči riječ Hrvat, upisana davne 1974., bez ikakvog problema. Jugoslavija je prestala biti moj đir, a to sam i potvrdio u dalekom svibnju 1991., onog lijepog sunčanog jutra kad sam se na referendumu pridružio armiji od 84% Hrvata koji su željeli razdruživanje od Jugoslavije.
Antifašist sam ostao i dalje. To je moja religija. Druge religije ja nemam, to je duboko u meni. Nikad nisam zazirao od vjernika bilo koje vjere, družio sam se s njima, u mojoj kući se jede bakalar, kiti se bor, poštujem svačija vjerska uvjerenja. Jer, pitanje vjere jest osobna stvar svakoga od nas. Moja religija je antifašizam. Opterećivanje drugih svojom vjerom ne odobravam. Ali štovatelje lika i djela Ante Pavelića i njegovih zločinaca, zaobilazio sam u šitokom luku.
Hrvatska tone u crnilo. Tone već dugo, nemojmo se zavaravati, ne tone od Thompsonovog koncerta. Puno prije se počela spuštati gusta magla. Puno ljudi se skupilo na koncertu, osobno želim vjerovati da mnogi od njih nisu odgovorili sa Spremni u pravom trenutku. Nisu slušatelji Thompsonove glazbe fašisti, ustaše ili kako ih sve nazivaju. Prije bih rekao da su glazbeni analfabeti, ali naravno, to je moj osobni stav, jer ja ne slušam takvu kuruzu. On je po meni, samo vrlo spretan poslovni čovjek koji misli da zna pjevati, a zarađuje fantastičnu lovu na prikrivenom ustaštvu. Podosta sitnih detalja u njegovim pjesmuljcima ima koji na to ukazuju. Ali, gledajući silne reportaže u vrijeme koncerta, vidio sam i nešto dobro. Velika većina onih koji su bili meni čudno odjevenih, onih koji su makar se radilo o koncertu pričali i o politici, pljuckali u mikrofone, nisu bili iz Hrvatske.
Thompson po meni nije fašizam. Ni taj njegov kupus koji on pjeva. To je samo poslovni projekt koji možemo nazvati Mazanje vrata debeloj guski. Vlaški lov u mutnom.
Umatanje dragocjene borbe tristotine i pedeset tisuća boraca u crni plašt ustaškog pozdrava ZDS, kojeg je koristilo samo tri tisuće HOS-ovaca, kasnije nasilno raspuštenih, e to jest fašizam. Niti ja niti moji suborci nismo nikad koristili taj sramni pozdrav.
Fašizam je ono čemu težimo kao društvo. Fašizam je strah u koji društvo tone. Fašizam su idioti u crnom koji napadaju drugačije od sebe. Fašizam je prislina cenzura koje provodi neuka i glasna manjina. Fašizam je i neviđena pljačka Hrvatske. Fašizam su prijetnje koje uzrokuju strah zbog izrečene riječi ili napisanih misli.
Jučer se skupilo puno ljudi. Svaki od nas tamo ima svoje predodžbe o fašizmu, antifašizmu, ma predodžbe o svemu. Vidio sam, kad je kolona krenula nekoliko ljudi za koje znam da su bili na čelu onih bjesomučnih kolona koje su uz bubnjanje stupale Zagrebom pred petnaest godina, predvođene histeričnim Pernarom, skupljali se pod prozorima političara, prijeteći bubnjali, izvikivali parole. Prezirem bilo kakav linč. Bilo kakve grupe ljudi koje prijete pojedincima. Najniži je to civilizacijski čin. Pa prezirem i te ljude, koji su došli jučer (valjda) iskazati svoju verziju antifašizma. Ni oni nisu moj đir.
Puno toga mi se jučer nije svidjelo. Svjestan sam da svaki od nas tamo ima svoj stav, svoj pogled na izražavanje svog stava. Moj đir nije mahanje zastavama, naročito zastavama koje nisu hrvatske. Ja tu zastavu sa zvijezdom vidio nisam. Nisam vidio ni nekakav ofrlje napisani transparent s nekakvom balkanskom budalaštinom. Jugoslavija nije moj đir. Bila je. Balkan nije bio nikad. Ama baš nikad.
Otišao sam sa skupa prije završetka. Svjestan činjenice, antifašizam je moja religija. Zaključana u mene, u moje misli i moje osjećaje. I tako treba i biti. Ali moje poimanje antifašizma posve je drugačije od jučer iskazanog. Svjestan sam da upravo zato na kolektivne mise antifašizma više neću ići.
