Studeni polako, sivo i maglovito odlazi u povijest. Još jedan mjesec je iza nas. Mjesec pijeteta, mjesec u kojem se država, građani ali i ratni profiteri, portali željni klikova, televizije željne raznih državnih beneficija, neprekidno sjećaju žrtava, jednom godišnje, cijeli studeni. Sjećamo se groznih trenutaka koji su se događali u studenom davne 1991. O padu znamo sve. Svake godine iznova iste priče, ista sjećanja, ista silovanja. Vukovara i njegovih tragičnih žrtava sjećaju se svi. I oni koji su te ružne dane proveli skriveni negdje kod svojte da ne bi bili izvrgnuti mobilizaciji, sjećaju se i oni koji su vrlo žestoko iz Amerike i Australije slali poruke svojim prijateljima i rodbini, poručujući im da je vrijeme da se krene u borbu. Sjećaju se i oni iz generacije Z, rođene u miru, daleko nakon pada Vukovara. Sjeća se i žrtve Vukovara i armija branitelja, onaj dio njih, oko 300.000 koji su postali branitelji u miru. Postali branitelji nakon završetka rata. Oni se sjećaju glasno, iz njihovih usta bljuje gnjev. Ljubav prema Domovini, koju su se sjetili pokazati nakon 1995.
Sjećamo se svega. Žene na televiziji iz godine u godinu, svake godine s borom više, pričaju kako su izgubile djecu, muževe, kako su silovane. Pred kamerama ih ubijaju i siluju svaki put iznova. Slabo se sjećamo svih Jastrebova, Starog i Mladog, slabo se sjećamo krvničkih batina koje je popio Mile Dedaković Jastreb, kao dokaz da i Hrvati mogu tuči. Slabo se ponavlja i Glavaševićevo Optužujem. Slabo se sjećamo i onih koji su Vukovar mirno prespavali, jerbo ih se nije smjelo buditi dok su civili ubijani.
OptužnicaVukovar, uspomena na Vukovar postao je biznis. Grad zaleđen u momentu pada, a svu bol i tragediju o tom gradu pričaju i prepričavaju oni koji su imali sreću rat preživjeti ili oni koji u ratu bili nisu, ali su na njemu strašno, ogavno profitirali.
Sjećamo se i Škabrnje, onako uz put. Sjećamo se jezivog pokolja nad civilnim stanovništvom. Možda bi se Škabrnje i tih jezivih dana u kojima su okrutno uzeti životi nevinim civilima, starcima, ženama i djeci, više sjećali, ali, eto, datumi se poklopili. Pokolj u Škabrnji i pad Vukovara. Vukovar je oduvijek medijski sakrio Škabrnju. Upravo kao što je ove godine požar Vjesnikovog nebodera medijski pojeo i uništio dugo pripremano obilježavanje para Vukovara.
Istinsku tragediju, pogibiju ljudi, uništenje grada, strašne smrti, pokolj nevinih i nemoćnih, Hrvati su kako i treba, proglasili neradnim danom.
Pa se, ako Bog da dobro vrijeme, spretnim spajanjem, a mi smo svjetski prvaci u spajanju, može provesti još koji dan u šetnji uz more. Nismo odmakli daleko od Srba, svoje poraze slavimo i mi. Možemo ih nazvati obilježavanjem, možemo ih nazvati bilo kako, ali ne smijemo, jer nas budnim okom prati Josip Đakić, jedan od junaka Domovinskog rata, koji je u vlastitoj biografiji naveo da je bio pripadnik Zapovjedništva Drugog zbornog područja OS RH od kolovoza 90-te što je neobično budući da je to zapovjedništvo osnovano dvije godine kasnije. On je Drugo zborno područje naticipirao dvije godine ranije.
Ne znam, poznajem puno ljudi kojima su najbliži prerano stradali, kako u ratu, tako i iz raznih razloga, tragičnih, naravno. Svoju bol nose sami, drhtavom rukom suznog oka pale svijeću na grobu. Posjećuju grob, brinu o njemu. Siguran sam da im u tome ne treba nekakva hinjena žalost mase neznanih ljudi koja glumata nekakvu tugu, osvrćući se i pazeći jesu li uhvaćeni okom kamere. A to se upravo događa na obilježavanju ogromne tragedije u Vukovaru. Na tragediji grada i otetim nevinim životima poentiraju upravo oni, onaj soj ljudi koje je u svojem Optužujem prozvao Siniša Glavašević.
I onda, u mjesecu u kojem se pomiče sve, sve što bi moglo skrenuti pažnju nacije s obilježavanja tragedije, u noći uoči pažljivo i brižno organiziranog obilježavanja, plane neboder. Vjesnikov neboder, koji je i kad je bio napušten i zapušten, bio ljepotan i ures grada Zagreba. Spomenik na nekadašnje dane slave, ukras zagrebačke vizure, sjedište Vjesnika, svih njegovih izdanja. Nestao je još jedan velikan.
U plamenu ognja, dimu, glasnom pucanju stakala fasade. Zadnjeg dana svog normalnog postojanja on je pojeo medijsko obilježavanje pada Vukovara. Svi portali na naslovnicama imali su slike ljepotana u plamenu, vatrogasna crijeva, dim što kulja iz tornja.
Sad samo čekam izjavu Penave, Ćipe i onog nekakvog Kukavice da je požar u neboderu nastao kao posljedica hibridnog ratovanja, da se skrene pažnja s njihovog profitiranja nad jezivom žrtvom Vukovara, a koje se zove Dan sjećanja na žrtve Domovinskog rata i Dan sjećanja na žrtvu Vukovara i Škabrnje.
