Životni vijek u Hrvata i nije baš visok. Prosječno Hrvati žive, životare, spajaju kraj s krajem 77,7 godina. Kaže statistika. Dva tri puta se okreneš, malo procunjaš okolo i hop, evo te na vratima na kojima strpljivo kucaš čekajući da ti sveti Petar otvori. Brzo prođe, mamu mu jebem. Sedamdeset i osam godina, nepunih. I onda u prah i pepeo. A pred osamdeset godina završio je Drugi svjetski rat. Mnogi koji sada umiru rođeni su nakon rata. Rata, onog drugog pa svjetskog osjetili nisu. Samo su slušali uz toplu peć u dugim zimskim noćima o pothvatima, često i izmišljenim, svojih očeva i djedova, a neki drugi su slušali o atletskim dosezima, takmičenju u brzom trčanju, svojih očeva i djedova, koji im nisu previše pričali zašto su bježali, ovisno o strani na kojoj su u ratu bili.
Star sam, a rođen sam deset godina nakon najvećeg svjetskog pokolja. Čak i moji roditelji su bili djeca kad se to sve događalo. Kako je to davno bilo… Osamdeset godina. Cijeli jedan životni vijek natprosječno živućeg Hrvata.
Država koja je stvorena u ratu, stvorena u krvi, znoju, suzama, upravo onako kako je Churchill obećao Britancima na početku svjetskog pokolja I have nothing to offer but blood, toil, tears and sweat, za one koji su diplome stekli na benzinskoj stanici u Modriči i po silnim učilištima u BIH: Nemam što ponuditi osim krvi, truda, suza i znoja.
Države tadašnjeg svijeta, ujedinjene u neviđenu vojnu silu, u krvi i mukama, uz bezbroj života pobijedile su sile Zla.
Sile zla, nazvane Silama Osovine činile su Italija i Japan, koji su zajedno s Njemačkom činili jezgru Sila Osovine. Ostali saveznici uključivali su Mađarsku, Rumunjsku, Bugarsku i Nezavisnu Državu Hrvatsku, koje su bile podređene države. Finska je bila zaraćena strana, a Tajland je također bio član Sila Osovine.
Nezavisna država Hrvatska bila je podređena članica Sila Osovine. Služila je za potpaljivat cigarete, slali je po pivo u dućan, vilama izbacivala đubar i čistila đubrenice. Sluge. Samo bijedne sluge ideologije mržnje. NDH bila obična nacistička tvorevina i ekspozitura u kojoj je Gestapo bio sve i sva, i da ustaška vlada i ostali njezini podčinjeni organi nisu mogli ništa poduzimati bez znanja Gestapa, kojega su se i sami strahovito bojali, kako svjedoči jedan velikan, kipar Antun Augustinčić.
Osamdeset godina. Tada stvorena država koja je kroz svoj vijek mijenjala ime, a konačno je nestala kao SFRJ, raspala se kako je i nastala, u krvi, trudu, suzama i znoju. U ognju rata iskovano bratstvo i jedinstvo, rastalilo se u ognju rata, kao da nikada postojalo nije. Država se raspala pred trideset i pet godina. Tri i pol desetljeća. Pola životnog vijeka Hrvata.
Mnogi Hrvati, svakim danom ih je sve više, postali su i postaju ponosni na časnu ulogu potpaljivanja cigareta, sluganski odnos prema Silama Zla, Silama Osovine. Ideja fašizma i nacionalsocijalizma nije im mrska. Mrska im je ideja socijalizma. Hrvatski partizani, koji su činili polovicu partizanskog pokreta, kojih je u ratu protiv Zla poginulo 66.000, više se ne spominju, ako se spominju, spominju se s mržnjom.
Hrvati danas ponosno i inatljivo pjevaju o lošoj 1945. Ponosno i glasno. Godina pobjede nad Silama Zla, silama mržnje, krvi i pokolja, dijelu i to nemalom dijelu Hrvata je bila loša. Loša je i onima koji vladaju Hrvatskom. I oni poneseni ushitom pjevaju o lošoj 1945. I vode nas unatrag, u mržnju. Hrvatskoj je mržnja vezala ruke, misli, duh.
Onog čega se svijet stidi, Hrvati se time ponose. Sve više Hrvatska uranja u crnilo. Crne dukse huligana koji napadaju one koji nisu poput njih, napadaju hrabro, naravno u grupama, zakrabuljenog lica, junački baš poput onih koji su bježali bojeći se osvete zbog zala koja su počinili. Hrvatska tone. U crnilo mračne prošlosti. Svetinja, Domovinski rat, u kojem su sudjelovali građani svih vjeroispovijesti, svih uvjerenja u želji da konačno stvore svoju državu, slobodnu, država u kojoj ćemo živjeti ugodno i bez mržnje i straha, privatizira se i pretvara u svojinu glasnih i pohlepnih, nikad dosta udruga. Domovinski rat, taj dragulj, svetinja ogrće se crnim plaštem. Našoj najvećoj svetinji se pripisuje zlokobni i zločinački pozdrav. Žrtve bezbrojnih junaka palih u borbi izjednačavaju se sa zločincima iz Drugog svjetskog rata. A građani šute. Šute i obitelji koje su ostale bez najdražih, šute i obični građani. Strah je zavladao.
Besramnici u najvišem domu u Hrvata, u Saboru pozdravljaju pokličem uz koji je u Drugom svjetskom ratu na desetine tisuća civila pobijeno, na pravdi Boga, samo zato jer su se drukčije molili, jer su bili drugačiji.
Ne dragi moji. To nije sjećanje na Domovinski rat. Na sjajnu zvijezdu se ne smije bacati blatom. Smrdljivim blatom. To je samo kukavičko i prikriveno uzdizanje sramotne povijesti u Hrvata. Kukavičko, kao što je bio i kukavički bijeg na kraju rata, bijeg od straha od odmazde za počinjene zločine i ubojstva.
Domovinski rat, ta svetinja, nije vođen radi veličanja i uskrsnuća crne aveti. Vođen je za slobodu, sreću, pravedan i miran život.
A Hrvatska danas korača unatrag. U crni ponor mržnje, progona drugačijih, u vjersku zatucanost. Svakog dana sve većim koracima.
Sutra je dan u kojem će Hrvati, jedan dio njih, zakoračiti korak naprijed. Hodati za antifašizam. Za istinsku slobodu. Za društvo bez mržnje.
Zakoračite i vi!
