U nedjelju popodne, na Franju Tuđmana sletjela je malešna Cessna kojoj je, pokazalo se pista koja može primati i najveće avione, bila nekako premala. Pa se proklizala i zaustavila na kraju piste. I ostala tamo stajati. Ne previše oštećena, žrtava nije bilo.
Revni Franjini zaposlenici odmah su zatvorili sav promet, radi, na kraju piste zaustavljenog aviončeka. Dugog 13 metara. Aerodrom je bio krcat putnicima koji su putovali negdje u vražju mater. Neki od njih su trebali i uhvatiti avion za dalje nastaviti put neki od njih vraćali su se na posao, nakon vikend posjete svojim obiteljima. A Cessna stoji na rubu piste. Nema hiće. Vrag ti prišu odnija. Jerbo, Franjo nema traktor koji bi avion što se ispriječio povukao u stranu, pa da promet krene, da ljudi otputuju. Letovi su se otkazivali, jedan za drugim. Skoro šezdeset letova je otkazano. Jer nema traktora koji bi povukao. A pola zaposlenih na tom erodromu su okolni seljačići, Turopoljci od kojih većina ima traktora u štaglju. Ali ne, Franjo Tuđman se ne spušta tako nisko, neće on imati posla sa stokom sitnog zuba. Nego će sve riješiti na nivou, praćeno pogledima dokonih putnika koji u sebi jebu sve po spisku radi odluke da putuju s Franje. Konačno je kasno u noći avion koji su mogli maknuti i čuvenom zagrebačkom zimskom metodom Dečki oćete malo pogurati, maknut s piste. Šezdesetak letova je otkazano. U glavnom gradu zemlje koja bi se htjela baviti turizmom, radi zaglavljenog avijončeka.
Franjo Tuđman dokazao je opet, po koji puta da je neefikasan. Ko da to nismo znali već prije, kaj ne?
Samo četrdesetak minuta leta od Franje Tuđmana, raširio se jedan drugi Hrvat, a Srbi kažu Srbin, Nikola Tesla. Zračna luka u Beogradu. Tamo se avioni ne valjaju po pisti, putnici dolaze i odlaze ko djeca iz škole što idu.
Pa kad putnici dođu u Begeš, onda su prepušteni javnom prevozu. A Beograd, kao prava prestolnica, želi da modernizuje putnički saobraćaj.
Pa su kupljeni novi novcati turski tramvaji, niskopodni, ma baš lepo izgledaju. Od dvadeset i pet kupljenih, došao je prvi. Svi su se slikali, zaigrali i užičko kolo, postavili ga na tračnice, hodali oko njega, govorili Lele, ala je lep, sve dok mali Jovica, pripravnik u Gradskom saobraćajnom preduzeću nije glasno uzviknuo, Pa tramvaj je preširok. Konačno se našao netko dovitljiv pa je išao izmjeriti tramvaj. Koji je širok 220 santimetara, a pruga položena do pruge to ne tolerira. Novi turski tramvaji kad se sretnu na pruzi, ne mogu se krajcati, nego naprosto zagrebu jedan drugoga. I zacvikaju jedan o drugi. I ni makac. Pa bi valjda i Beograđani morali čekati gazda Stevana s traktorom da povuče. Pa bi bilo povuci, a malo mi ga i potegni. Sad smišljaju lokacije gdje bi tramvaju puni putnika čekali da prođe tramvaj iz drugog smjera.
Ova dva nevezana slučaja, povezana samo u mom bolesnom umu služe kao dokaz, da nismo samo mi Hrvati budale, nego su i komšije budale. Pa mi je odma nekak lakše. Puno lakše, jer znate onu, Da Bog dao da komšiji krepa krava.
Budale i korumpirani i jedni i drugi. Zatucanci i nedotupavni likovi, koji osim u sporadičnim slučajevima poput ovih, svoju budalaštini dokazuju gdje?
Pa na izborima naravno.
I sad vi meni recite da nismo genetski povezani.
