U mom kvartu ima birtija. Malena, jedna od onih u kojoj se jedva okreneš. Zidovi su obloženi drvenim panelima, na njima slike kupljene u Ikei, vaze koje nalikuju na metalne kante za vodu, s plastičnim cvijećem posađenim negdje u dalekoj Švedskoj. Nekoliko barskih stolica skoro neizgovorivog imena, kupljenih u Ikei. Dim zapaljenih cigareta može se škarama rezati.
Svakog dana tamo se mogu vidjeti i Tunja i Lega, dva probisvijeta iz okolice Našica, a i prerano ocvale kvartovske ljepotice Gabi i Zveki često navrate na čašicu dvije ĐiPija. Gorkog pelinkovca.
U dva separea na zidanoj polici (IKEA), naslagani tko zna koliko stari časopisi o automobilima, pokoji Večernjak, za ljubitelje starih vijesti. Sportske novosti su obavezne. Na polici uz šank nalazi se čaša s olovkama, koje koriste posjetitelji susjednog lokala u kojem se nalazi kladionica. U lokalu s druge strane, nalazi se također kladionica.
Kao što vidite radi se o pravom kvartovskom poduzetničkom bazenu.
Birtija je to u koju se ne ulazi. Ako si pošten čovjek.
Ni pod razno.
Jer, tamo dolaze Majmun, Kefa, Lepi, Šo, Febo, Tomek, Gabor, a pojavljuje se često i Žac, frajer iz autopraonice za kojeg tvrde da ima sam osam zubi, ostalo je izgubio davno u lokalnim tučnjavama.
Svakog dana tamo se mogu vidjeti i Tunja i Lega, dva probisvijeta iz okolice Našica, a i prerano ocvale kvartovske ljepotice Gabi i Zveki često navrate na čašicu dvije ĐiPija. Gorkog pelinkovca.
Policija tamo ne dolazi. Prolaze kao da birtije nema. Ne postoji.
Raspravljaju oni tamo o za njih vrlo bitnim stvarima, u ležernoj atmosferi, neometani od strane slučajnih gostiju koji se u tematiku koja njih zanima, naprosto ne razumiju.
O koeficijentima na kladionicama, o lokalnim tučnjavama, o svojim gospodarskim teorijama, o svojim bitkama u ratovima koje se nikada desile nisu.
Odavno ne dolazi ni pokoji naivni prolaznik koji bi u krajnjoj nuždi uletio u birtiju kako bi naručio kavu i uletio u WC i blaženo se popišao, jerbo, čim otvoriš vrata i ugledaš Majmuna, Kefu, Lepoga, Žaca i ostale, shvatiš da ti je bolje ići cestom zapišan.
Birtija je to u koju pošten svijet ne ulazi. Jer svaki od gostiju kandidat je za bit u zatvoru barem desetak godina, za sve ono što je učinio u svom životu. A pošteni ljudi od takvih zaziru i zaobilaze ih u širokom luku.
A policija tamo ne dolazi. Prolaze kao da birtije nema. Ne postoji.
