Kakvu smo to državu stvorili? Pitam se sve češće. Jer, stvarali smo je svi. radom, ponašanjem, navikama, odgojem djece.
Čitam danas da je građevinski radnik pao sa skele. Čovjek je teško povrijeđen i prebačen je u bolnicu. Građevina je težak zanat, fizički rad, napori, često se radi i po nevremenu, bilo vrućine, zima. Vjetar. Ljudi stradavaju.
Ali, živjeti se mora. U ovoj tužnoj priči, kakvih je na desetine dnevno, najbitniji je detalj, u stvari ne znam da li je detalj.
I radio je do danas na baušteli, verao se po skelama, miješao maltu, navlačio fasadu. Osamdeseti i jednu godinu star!
Radom stečena mirovina nije mu dovoljna za život. Jer država od njegove mirovine plaća sve one koje voli, oni koji su povlašteni, ali koji nisu radili dovoljno da ostvare pravo na mirovinu. Država voli neradnike, rad joj se gadi.
Osamdeset i jednu mater ovakvoj državi ljubim. Dok oko nas pedesetipetgodišnjaci u punoj snazi ispiju pivu za pivom pred kladionicom, osamdesetjednogodišnjak se vere po skeli.
Da bi preživio. I tako cijeli život. Šezdesetak godina najmanje.
Čovjek zgaženog prava na dostojanstvenu starost.
Pravo na dostojanstvenu starost oduzeli su mu političari, beskorisna, ali zato impresivno velika državna administracija, socijalni radnici, policija, državne inspekcije.
Pravo na dostojanstvenu starost uzeli ste mu i vi.
Birajući one koji će i dalje graditi državu kakva jest.
