Na samom kraju malog mista u kojem su rođeni moji roditelji, nalazi se maslinik. Maslinik koji je pripadao mom didu i njegovom didu i didu njegovog dida. Velika i prostrana livada koja se stere nedaleko od mora zasađena maslinama. Stare su to masline, o mnogima od njih znam priče koje mi je pričao otac, a on ih je čuo od svog dida. A moj did je u hladnim zimskim večerima uz glasno hukanje bure sjedio kraj komina i raširenih očiju slušao priče staraca. Čudnovate i zastrašujuće priče, priče koje su svakog dana bujale, postajale bogate za poneki detalj. Nekad je taj maslinik redila mala vojska ljudi, rezali, čupali draču, palili grane, a berbe maslina bile su godišnje fešte. Uz berbu maraski, grožđa, berba maslina bila je središnji događaj godine. Otac moga dida, imućan čovjek, vlasnik velike kuće, katnice, u centru sela sagradio je u masliniku sklonište za težake. Kamena kuća, primitivno napravljena, strop je bio prekriven gredama, a na njih naslagan kamen. Ravan krov od kamena. U prostoriju se moglo nagurati desetak ljudi, kako bi se sakrili od kiše, vjetra, groma. Tadašnji majstor koji je radio to maleno zdanje napravio je stepenice, pravilne, malo strme, koje su vodile na terasu. Godine su prolazile, svaki put po malo, divljoj prirodi otiman je komad zemlje, livada se širila, a kamen od krčenja livade slagan je uz sklonište. Uz bunju. Bunja je rasla, širila se, pažljivo obzidavana novim i novim slojevima kamenja. Stepenice i danas stoje. Sjećam se i malešnih drvenih vrata niskih, od sasušene daske, odrastao čovjek morao se dobrano sagnuti da bi ušao u prostor. Onda su vrata zatvorili, nije više bilo težaka, ali je bilo zmija i veprova, naslagali slojeve su kamenja, sloj po sloj. Danas na mjestu gdje su bila vrata raste visoka drača. Bio sam mali, tata mi je pokazivao bunju, pričao mi, držao me čvrsto za ruku dok sam se penjao strmim stepenica i popeo se na krov bunje s kojeg je pucao pogled na uvalu, na otoke, namreškane biserno plave valove, nebo što blješti prekrasnom plavinom. Otac je gore naslagao kamenje, kao malu klupu, nisku, kako bih ja mogao sjesti. Sjeo bih i onda, pogled, pogled do kraja Svijeta. Nikad nisam volio silaziti s bunje. Ostao bih na njoj. Zauvijek. Na vrhu mog malenog, a opet ogromnog svijeta. I gledao. More kako spava, kako bjesomučno divlja dok fijuče jugo. I kiše što padaju i mrazovi što se spuštaju. Ostao bih tamo. Zauvijek. Opčaran pogledom, vjetrom što mi miluje lice, blaži od topline, ledi od zime.
Koračao sam danas. Prema bunji. S nekakvim strahopoštovanjem prema tuđem radu. Kao i uvijek, ogledavao se, masline su porasle, zakrivaju pogled iz daleka na nju. I onda. Ona. Ponosna i lijepa. Poput najljepše žene, obasjana sunčevim zrakama, milovana blagim vjetrom. Okolna makija lagano se ljuljala od milovanja vjetra.
Stao sam. Kao i svaki puta kad dođem do nje. Stanem i gledam. Divim se. Skladu. Pravilno sazidana, ulaz na stepenice obrastao je makijom, kao da priroda čuva tu ljepoticu. Mjesto na zidu gdje su nekad bila vrata obraslo je visokom dračom. Čuljim uši, kao da čujem one staračke priče kojih sam se nekad bojao, priče ispričane krezubim ustima što pričaju o beštijama čudnim, o duhovima, o vilama. O drugom svijetu koji se skriva duboko iza kamenog zida u bunji, a drača ih čuva od neželjenih. Čuva njihov mir. Skriven od vanjskog svijeta.
Tko zna koliko sam stajao i gledao, a kroz glavu su mi prolazile uspomene, kao da film gledam. Čvrsto sam kročio kroz makiju, zadigao nogu, osjetio dobro poznatu stepenicu. Osjetio sigurnost. I popeo se.
Okrećem se, gledam, blještavilo neba. Otoci u daljini. More. Vjetar miluje lice. Sjedam na moju malu klupčicu. Tuga, klupa je ovdje, oca već dugo nema. A klupa je tu, desetljećima. Siva od vjetra, sunca, soli nošene jugom. I znam, na njoj će sjediti i moji unuci. I njihovi unuci.
I gledati more. Gledati do kraja Svijeta.
