Imam kćer. Udana je, majka dvoje male djece što podsjećaju na živu koja iscuri iz razbijenog toplomjera. Ni Bog ih ne uhvati, ako oni to ne žele.
Sjećam se kada je bila mala, pa svih onih neprospavanih noći kad ima temperaturu, grčeve. Sjećam se brojnih odricanja od mnogih stvari, samo da bi njoj bilo dobro. Veselja nakon vrtićkih nastupa u kojima glumi gljivu u zadnjem redu desno. Prvih slova, uzbuđenja pred kazališne predstave, neizrecive kondicije iskazane boravkom u luna parku na mjestu gdje je danas Sheraton. Sjećam se i njenih prvih pokušaja markiranja, sjećam se i svog neizmjernog ponosa kada je iz ruku rektora Alekse Bjeliša primila Rektorovu nagradu, kao jedina djevojka iz oblasti tehničkih znanosti.
Sve mi je to prošlo kroz glavu u samo jednom trenutku, kada sam počeo čitati članak o Ivani Maletić, koja je Bogu hvala u Bruxellesu, pa je ne moram gledati svaki dan. Ona je nekakvoj svojoj priji, s kojom se druži godinama, narihtala posao u Bruxellesu, a o tome naravno, u HDZ-u pojma nemaju.
Ne mislim se baviti likom i (ne) djelom Ivane Maletić, jerbo sam ja muškarac s ukusom, a ponekad i mjerom, pa se ne bih želio dovesti u situaciju da napišem uistinu što mislim.
Ne mislim se baviti niti tom njenom babom koja je postala neki kurac u Bruxellesu, sve u svemu toliko šupaka iz Hrvatske tamo ima, da mi je posve svejedno da li ima koji više ili manje. Svojim djelom oni nas ne mogu bitno osramotiti, jerbo talent za sramoćenje pred cijelim svijetom, raste ovdje.
Talent za sramoćenje endemska je biljka koja raste samo u Hrvata.
Htio bih malo o državi. I o roditeljstvu.
U one dane, početkom kolovoza i sredinom studenoga, svaki politikant koji drži do sebe, prigodno kao i svake godine počinje svaki govor riječima i kenjažom o tome da Hrvatska država sagrađena na krvi onih koji su živote dali. Seru i maslaju o smrtima onih jadnika koji su poginuli, kojima je život otet, jer niko normalan život ne daje samo tako. Ni oni koji su ranjeni u ratu, a Boga mi i oni brojniji, koji su povrijeđeni nakon rata, a pripisali su to vojnim dejstvima i operacijama, pa povlače masnu lovu, nisu bili namjerno ranjeni. Barem ne velika većina.
Da li su svi oni dali živote da bismo izgradili državu, smiješnu i nakaradnu, za koju samo Andrej Plenković i njegova kamarila misle da je uspješna? Da li bi se, što mislite, John Cleese ubio samo za to da napravi Cirkus Montya Pythona uspješnim?
A Hrvatska i MPC su poprilično usporedivi.
Dakle, kao roditelj žemskog djeteta, uspješnog, dobro odgojenog čitam, o nekakvoj babi koja se uvalila u Bruxelles preko veze. A u Bruxelles ju lansirala rečena Maletić. Lansirana žemska je sve do trenutka dok je nisu razveselili informacijom da će svaki mjesec potezat oko deset soma EUR-a radila kao.
Pročitajte pažljivo:
Direktorica Sektora za horizontalne aktivnosti u Agenciji za plaćanja u poljoprivredi, ribarstvu i ruralnom razvoju (APPRRR). Zakaj ne recimo parterna gimnastika? Ili hopa cupa. Bunga bunga?
Stajem, čitam iznova, masno psujem, proleti mi sve ono s početka teksta, sve one muke, veselja i tuge, pa pomslim kako bih reagirao da mi kćerka radi u sektoru za horizontalne aktivnosti. Jebo bi joj sve po spisku. Noge bi joj iz guzice iščupao. Još k tome direktorica, dakle, najuspješnija ili, ma gadljivo mi je i napisati, a znam kako se postaje direktorom po državnim firmama. Svi oni koji su poginuli u ratu, svi oni obogaljeni, ni slutili nisu da je njihova žrtva u funkciji između ostaloga, stvaranja nekakvog centra za horizontalne aktivnosti.
Taj centar za horizontalne aktivnosti spada pod ministarstvo poljoprivrede. Moja pokvarena mašta odma se sjeti Tolušića i špic papka i navodnih horizontalnih aktivnosti preko u Srbiji.
Zanima me, da li sam samo ja nastran i zamišljam što bi to moglo značiti
Ili samo priprosti primitivac koji pojma nema?
Nisam pisao o nefunkcioniranju države, o tome de je sve ovo išlo mimo države. kako država i može biti funkcionalna s ovakvim sistemom?
I ovakvim ljudima?
