Bilo je to davno, jako davno, skoro cijeli jedan život. Bio sam mali, predškolac, cijepili su pe protiv polimioelitisa. Dobio sam temperaturu, visoku, jako visoku. Zaplakana majka i zbunjeni otac odveli su me taksijem u Zaraznu bolnicu. Konstatirali su da imam meningoencefalitis, kao posljedicu cijepljenja. Rekli su da nisu sigurni u ishod, da će se znati tek nakon pet do sedam dana. Dugo sam bio u bolnici, bio sam dva tjedna potpuno nepokretan, paraliziran. Onda je krenulo na bolje, zahvaljujući prvenstveno i rekao bih jedino prof.dr. Mravuncu, divnom čovjeku koji mi je spasio život i omogućio normalan i kvalitetan život. Na odlasku, sjećam se kao da je bilo sada, zagrlio me blago i rekao, Zapamti dječače, nikada, ali nikada se ne smiješ više cijepiti.
Krenuo sam u školu, djeca su se svako malo cijepila protiv nečega, ja nisam. Jer sam imao potvrdu da se cijepiti ne smijem, a i pamtio sam topli zagrljaj doktora Mravunca. Onda su došle boginje. Cijepilo se ko ludo, mene nisu, dobio sam dvije bočice gamaglobulina, jedna u džepu, druga u frižideru, pa mijenjaj. U školu pješice, kućni pritvor do kraja epidemije. Onda je došao faks. Testirati se prvi semestar moglo samo ako su tu u Studentskoj poliklinici na zadnju stranicu opalili mali žigić, nečitko se potpisali i upisali datum. Nekakvog cijepljenja. Ćorava gospođa Matilda s naočalama poput pepeljare u referadi bila je neumoljiva. Kroz dim cigarete proškripala je: Cijepiti se moraš. Valjda su joj one pepeljare bile kalibrirane samo da vidi taj blesavi žigić. U poliklinici su shvatili, pa su mi opalili žig, ali su u karton upisali da cijepljen nisam, a ja sam morao potpisati. Razlog toga, tetu Matildu, spominjali nisu.
Onda je došla JNA. Stažo, doktor iz Lajkovca kraj Valjeva, baš se nameračio da me vakciniše. A ja ne dam. Jer me grije zagrljaj doktora Mravunca. Pa su me poslali u vojnu bolnicu. Vojni lekar, stariji čovjek, čim sam spomenuo Mravunca, digao je obrve i rekao, dobro vojnice, ne trebaš da se vakcinišeš. Pa sam ostao i bez vojničke konjske vakcine.
Onda su počela službena putovanja, lako je bilo kada se putovalo po Evropama i Amerikama, ali za Afriku i dobar dio Azije morao si imati žuti karton, kao potvrdu da si se cijepio protiv nekakve boleštine, mislim da je bila malarija ili tako nešto. I to sam uspio riješiti, bez cijepljenja, kako, ne bih o tome, ne služi mi baš na čast. A putovao sam ko sumanut Egiptom, Bliskim istokom, Dalekim istokom.
Onda je došla korona. Prvo mi je otela pravo da zagrlim unuke, da se valjam s njima po podu, da ih pomilujem po kosi. Otela mi je drag dodir meni bliskih ljudi. Otela mi je druženja, ispijanja kave, otela mi je puno više no što mogu iskazati. Otela mi je skoro dvije godine kvalitetnog života. Od početka sam nosio masku, redovito. Ruke sam i ranije prao češće nego samo subotom. Kupovao sam maske onako iz fore, da mi pašu uz odjeću. Pa ih usklađivao. Pa se sredim, stavim masku i odem baciti smeće.
Onda se pojavio i Stožer kojem sam istinski vjerovao. Do procesije na Hvaru, kada sam shvatio da je to sve samo HDZ. I ništa drugo. Šarena laža podređena ciljevima uske grupe ljudi. Korona je od medicinskog problema postala političko pitanje.
Ali, ruke sam prao i dalje, masku sam nosio. Pojavilo se Budi odgovoran, misli na druge. Ma vraga, u mojoj naravi je da prvo mislim na sebe, pa onda na druge. Ako ja nosim masku, manja je šansa da me neko zapljucka koronom, a onda tek ja ne mogu zapljuckati druge. Dakle, moja izopačena deviza bila je Budi odgovoran, misli na sebe, a onda i druge.
Uvijek sam bio atipični Hrvat, prije toga Jugović. Priznam. Uvijek sam vjerovao znanosti. Nauci. Mislim da je ljude na Mjesec odvela znanost. Od toplog zagrljaja doktora Mravunca do danas, medicina je strahovito napredovala. I farmaceutska industrija također, a ja sam, naravno svjestan da ona ima veliki utjecaj na medicinu. Sada je normalan nivo šećera u krvi, po najnovijim teorijama pet, a davno je bio sedam. Nek se jebu, ja opalim pet šest jaja sa šunkom, i vjerujem u sedam. Presađuju se srca, ugrađuju umjetni kukovi, transplantira se sve i svašta, nekakvom jebenom žicom ugrađuju ti u žile stentove, u rupe među klijetkama ugrađuju nekakve kišobrane. Čuda rade. I spašavaju ljudske živote. Kad mi se pokvari auto, onda obično odem do mehaničara, kod frizera ne idem. Kad zaflekam odijelo, idem u kemijsku čistionicu, na kod pedikera. Kad obolim, onda obično idem doktoru.
S pričom o Mravincu upoznat je od samog početka jedan član šire obitelji, koji je stjecajem okolnosti vrlo poznati doktor. Nazvao me, negdje otprilike pred godinu dana. Kratko je rekao, ove godine cijepi se i protiv gripe i protiv korone, kada dođe cjepivo. Cjepivo protiv korone te ne čuva sto posto od mogućnosti zaraze, ali uvelike smanjuje šansu da ćeš hroptati na respiratoru.
Razmišljao sam. Moj veliki prijatelj je poznati i vrlo priznati liječnik, miran i stabilan. Pitam ga, što mi je učiniti. Ponovio je isto. A da se nije čuo s mojim rođakom. Dodao je da tražim i da me cijepe pneumovaxom.
I ja, višedesetljetni necjepiša, stao sam u red i cijepio se. Jer vjerujem stručnjacima. Jer ne želim doći u situaciju da u eliminacijskoj igri prava na respirator izvučem kraću šibicu. Jer želim uživati u dodiru mojih unuka, u njihovom smijehu. Ako kažu da se treba cijepiti svaki dan, ja ću se cijepiti svaki dan. Jer mi je korona uzela previše. Puno previše-
Što reći onima koji se ne žele cijepiti, jer su negdje pročitali na FB da korona ne postoji. Da se unošenjem cjepiva vrši čipiranje, pijuckajući pri tome nekakve energetske napitke, u kojima nema što nema?
I sati Inke i Kinezi radili su trepanacije lubanje. Uspješno.
Danas se trepanacije lubanje provode na društvenim mrežama. Dok sjediš u svom domu, majstor, neki mehaničar, frizerka, mesar ti u odbljesku monitora radi trepanaciju lubanje. Vrlo uspješno.
Pa tko voli, nek izvoli… Ja biram cijepljenje umjesto trepanacije.
Koincidencija?
Redovi za cijepljenje porasli odmah nakon što su pušteni Gatesovi Windows 11? pic.twitter.com/Rq9p8jaAKD— Spectator (@SpectatorHR) November 6, 2021
