Čitam da je najpodliji, uz Ivu Sanadera i Vilija Beroša, lopov koji je haračio na ovim prostorima, Andrija Mikulić, zatražio ostvarenje prava 6+6. Šest punih plaća plus šest polovina plaća. Iako je lopov kakav se rađa dost rijetko čak i u Hrvatskoj (niti BiH ne smijem zaboraviti, kaj ne?)
Pred trideset i tri godine, točnije 25.09.1992. u vrijeme kad je u Hrvatskoj još uvijek bjesnio rat, u ured neumrlog, a trenutno pod kosim krovom smještenog Franje, tiho je ušao tajnik.
Lagano, da ne poremeti tišinu ureda i ne pokvari trenutak Franjina uživanja u kliktanju paunova pod prozorom, spustio je na stol veliku kožnu mapu. Potpisnu mapu. Franjo ga nije ni pogledao, samo je lagano odmahnuo rukom, tajnik koji je već dugo u uredu znao je da ta gesta znači Šic!
Vrata su se nečujno zatvorila. Franjo otvara mapu, dokumenti pažljivo složeni, u svakom odjeljku drugi dokument. Odmjeri mapu, debela je. Uzdahne, koliko posla zamekeće. Otvara nalivpero, uzima prvi dokument, čita naslov, Zakon o utvrđivanju plaće i drugih primanja dužnosnika. Zna on dobro što piše, osnovne odredbe, diktirao je on, a plantravci u Saboru su ih naravno, potvrdili. Vučji se nasmije pomislivši, A kako ne bi, pa dao sam im prava kakva su samo mogli sanjati. Čita dalje i traži, samo da provjeri. Zadovoljni smiješak, onaj njegov poznati srdačni smiješak kojim je očaravao ljude. Članak sedam. (dok ovo pišem, obzirom na temu o kojoj pišem, mrmljam, Sedam, Na kurac Franjo)
Članak 7.
Dužnosnici iz članka 2. do 6. ovoga Zakona nakon isteka mandata, odnosno prestanka obavljanja dužnosti imaju pravo primati plaću koja im je određena tim odlukama kroz vrijeme od šest mjeseci, odnosno još šest mjeseci ako u tom vremenu stječu pravo na mirovinu.
Pravo iz stavka 1. ovoga članka dužnosnik ne može koristiti:
– ako je navršio 40 godina staža osiguranja ili 65 godina života, ili ako u razdoblju iz stavka 1. ovoga članka navrši te godine osiguranja i života; – ako zasnuje radni odnos.
Teško se živjelo tih dana. Rat je bjesnio, pola teritorija Hrvatske je bojišnica, akcija Bljesak se još nije ni planirala. Ono što nije poharao i razrušio rat, poharali su Franjini jarani, shvativši da je upravo pravo vrijeme za pokrast sve što se može. Pa su kupovali za kikiriki dojučerašnje gospodarske gigante, a osnovni motiv bile su im nekretnine, radnike otpustiti, a nekretninama mešetariti. U to vrijeme prosječna plaća u Hrvatskoj bila je, ako se ne sjećate, da vas podsjetim, bila je impozantnih 125$, slovima: stotinudvadesetpet dolara.
Rat je, ljudi ostaju bez domova, bez glava, gine se na svakom koraku, a ti svojim jaranima daš hrvatsko gospodarstvo, nekad vrlo vrlo respektabilno i tehnološki na visokom nivou, serviraš im ga kao švedski stol, pa nek se posluže i oblizuju prste. A drugim jaranima daš pravo da šest mjeseci nakon posla koji obavljaju, imaju pravo na plaću i još šest mjeseci na pola plaće.
E moj Franjo, Franjo.
Trideset i tri godine prošlo je od tada. Pred zapanjenim građanima Hrvatske odvijala se neviđena pljačka, privatizacijska pljačka bila je samo početno zagrijavanje. Krao je tko je stigao. Premijer je krao. Željezničku kompoziciju mogli bi napuniti ministri, saborski zastupnici, državni tajnici i ostali štakori koji se podrazumijevaju pod pojam dužnosnici koji su krali. Točnije, oni koji su uhvaćeni u krađi. Koliko li štakora nije uhvaćeno, a koliko li će ih još biti uhvaćeno, strah me i pomisliti. I svi oni, zahvalno zapale svijeću na pred kosim grobom, kako i treba.
Čovjeku koji je njima, lopovima, vucibatinama, ljudskom talogu koji je za vrijeme svog mandata trebao raditi za dobrobit domovine, a on ili ona su je bezočno potkradali, omogućio da primaju plaću šest mjeseci i pola plaće još šet mjeseci od trenutka kad ih je policija u lisicama odvela u Remetinec radi krađe.
Trajat će ovaj Zakon vječno. Jer izmijeniti ga mogu samo saborski zastupnici, navedeni u članku sedam tog Zakona. A to je samo laka raja. Dodatno korumpirana bezočnim povećanjem plaća od strane Andreja Plenkovića. Sindikati se nisu sjetili u pregovorima sa vladom staviti zahtjev, i mi tražimo za zaposlene radnike 6+6. Ma što 6+6. 12+12. Oni nešto i rade. Ni zaposlenici privatnih firmi nisu postavili taj zahtjev. A trebali bi.
U mnogo stvari vidim da je Hrvatska krivo postavljena. Ma što postavljena, nasađena. Ali ovaj nakaradni zakon, je ogledni primjer.
Po mom mišljenju, taj zakon je ono što se zove politička ostavština Franje Tuđmana. Nakaradnost.
