Osamdeset godina.
Cijeli jedan život. Danas je rođendan. Caru. Najvećem. Bogu.
Sjećam se, bilo je davno San Francisca. Prepjeva Scott Mckenzijeve pjesme, koja je zvučala brat bratu pet puta bolje od originala.
TEKST SE NASTAVLJA NAKON GALERIJE
Sjećam se vrelih ljetnih dana, poslije podne, oko tri ure, u malom dalmatinskom mjestu, dok se vrelina spustila na prazne ulice, pucketavog zvuka starog gramofona i zvučnika postavljenog na prozor susjedove kuče i prekrasan bariton koji pjeva o ruci na kojoj je prsten. Cijele dane, bez prestanka.
I nije dosadilo. Nije remetilo popodnevni san.
Roker sam od kad znam za sebe.
Slušao sam uživo i Pink Floyde i Zeppeline (u punom sastavu). Jurio sam svijetom na koncerte bandova koji su meni značili puno. Pali su i UFO, Gunsi, Mike Oldfield, Stone The Crows, Grateful Dead. Cupkao sam i derao se uz riffove La Grange teksaških bradonja.
Ali, uvijek sam se vraćao Caru.
U glazbi postoje tri cara.
Pink Floyd, Mišo Kovač i Žiga.
Sretan Ti rođendan dragi Mišo i hvala Ti za sve!
.
