Postoji mjesto. Čudno je to mjesto, poznato mnogim Zagrepčanima, a i mnogima diljem Hrvatske procure sline na sami spomen toga mjesta.
Debeli Martin.
Mjesto gdje se dobro jede, dobro pije, dobro osjeća, dobro druži. Osim što postoji mjesto, postoji i vrijeme. Obično je to jednom godišnje, krajem veljače.
Kratki telefonski poziv, kao iz Valtera što je branio Sarajevo, znate ono Čekam te u pet kod Begove džamije… Halo, što radiš sutra? I imaš osjećaj kao da ni ne očekuje tvoj odgovor, samo protisne. Debeli Martin iza osam sati. Bok.
Nisam stigao ni protisnuti Vazduh trepti kao da nebo gori, jer je u slušalici mog mobitela zavladao muk. Nisam stigao ni pozdraviti sa Živili pali borci!
Dakle postoji mjesto. Postoji i vrijeme. Jedna od zgoda kad se sreću ljudi. Ljudi svakakvi, svakakvih običaja i navika, svakakvih političkih uvjerenja. Ali, ljevičari prevladavaju.
Rođendan Viktora Gotovca
Jedino je to mjesto u Zagrebu gdje se sastaju ljevičari da bi se veselilil, jeli i pili, a da tamo nećeš sresti niti Tomaševića, niti onu saborsku zastupnicu na federe, Ivanu Kekin. Nemoguće je tamo sresti niti bilo koga iz Tomaševićeve svite. Svoju nazočnost nije najavio ni prvi ešalon SDP-a. Nije niti drugi. Jer kad nema prvoga, nema ni drugoga, nije vrijeme. Rade se izborne liste, Pa se jako pazi da se ne zamjeri kome. A pojavljivanje na toj fešti direktna je diskvalifikacija sa svih lista. Doći će nisko rangirani esdepeovci, pojesti i popiti, nasmijati se, ako ništa drugo, u lice Viktoru Gotovcu, u punom uvjerenju da je dobri Viktor zaboravio kako su ga prije no što je pijevac tri puta kukuriknuo, zatajili. Zaboravili. Izdali.
Ali, to je upisano u genetskom kodu SDP-a. Stranke u kojoj većina članova pobožno u ormaru čuva kalkulator, kako bi što lakše izračunali koliko su puta promijenili stranu u unutarstranačkim previranjima, vođeni isključivo i jedino taktikom ČSD. Čuvaj svoje dupe.
Doći će i oni koji su svojim glasom podržali Viktorovu ideju, a upravo radi nje je lansiran iz stranke po kratkom postupku, da bi samo par dana kasnije glasali protiv te ideje.
Nema veze. Nije bitan obraz. Bitno je do pucanja napuniti trbušinu roštiljem i sve dobro zaliti hladnim gemištom. Pa su od čuvanja dupeta svoga postali samo guzice. Čuvaju svoj obraz. Naravno!
Doći će i Viktorov vjerni Davor Terzić, esdepeovac bez budućnosti. Čovjek koji je, sada se vidi optimistički suspendiran na dvije godine. A kad prođu dvije godine suspenzije, moglo bi se lako desit da se nema gdje vratiti.
Ali ne da se Viktor. Ni njegova draga Tamara. Smiju se punim srcem. Pjevaju veselo, nalijevaju. Piju. Nude piće. Žive život punim plućima. Sve je to samo dobra zajebancija. Jer zna Viktor tko je tko. Odmora za gitaru nema. Pjeva svatko to misli da zna pjevati. Pjevaju i oni koji znaju pjevati. Veselo je i bezbrižno. Gledam, smijem se. Jer, po stoti puta sam pomislio isto.
Nije njemu mjesto u ovakvom esdepeu.
Vrijeme ljevice kakvu mi stariji pamtimo, neumitno prolazi. Uzde ljevice iz čvornovatih radničkih ruku prešle su u nježne, meke, nafatirane ručice salonskih komunista. Daleko svjetlosnim godinama od prave socijaldemokracije.
I opet se smijem. Jer shvaćam. Ljevica, makar u Zagrebu, ima budućnost. Dok je Viktora Gotovca i nekolicine oko njega.
