U mračnoj sobi sjedio je za stolom prepunom monitora odeblji mladić.
Zelenkasto svjetlo monitora padalo je na njegovo lice. Prištav, masne brade, rijetke dlačice što se probijaju među prištevima. Zelena flanelasta košulja s crnim kvadratima. Do njega na komadu papira na stolu, mastan burek na pola pojeden.
Motani.
Odbačene kantice Red Bulla u prepunoj košari za otpatke. Na ušima mu slušalice iz kojih se i u sobi čuje glasna svirka The Neon Droida. Zvuke Neon Droida povremeno je nadglasavalo glasno podrigivanje.
U trenutku kada je uzviknuo Jess, imam te, svirao je Apex One.
Pobrisao je sve članke s portala Spectatorblog. Pobrisao je 2.786 objavljenih članaka, 320 nikada objavljenih i 56 članaka koji su bili skinuti s portala iz raznoraznih razloga.
Sve što je pisano godinama, pobrisao je debeli prištavko burekom umašćene brade. Kako se i dolikuje, ispraznio je i koš za otpatke, ne onaj svoj, nego portalski.
Na portalu nije ostalo ničega. Osim instalacije WordPressa. Nema slika nema ničega. Pobrisani su i backupi koje sam vrijedno spremao.
Okrenuo je broj na mobitelu i javio: Spectator više ne postoji.
Naravno da nije bilo baš tako. Atmosferu sam preslikao iz mnogih filmova o hakerima, ali svejedno. Pobrisano je sve. Baš pobrisano. I ispražnjen Recycle bin na portalu. I promijenjen password.
Tri godine rada. U vjetar otišlo.
Gledam i ne vjerujem. Palim cigaretu. Malo me drapio šok. Priznam. Da malo.
Javljam se provideru, Indijac sa savršeno smiješnim engleskim, ali savršeno ljubazan tumači da na serveru naravno imaju sva sranja koja sam pisao ovih godina, jer sam to platio, da mi to mogu vratiti naravno, ali moli za strpljenje nekoliko dana, jer da to traje dosta vremena. Ali da je zadnji backup napravljen tri dana prije brisanja. Sve što sam pisao nakon toga dana, neće biti vraćeno.
Lakše je i brže srušit nego izgradit, kao što znate. Ne znate? Pa tvornice smo gradili četrdeset i pet godina, a nestale su u samo dvije godine privatizacije.
Ili kako god se to sranje zvalo.
I evo me.
2.668 članaka je vraćeno, fali 120, pojma nemam kojih.
A prištavko i onaj kojeg je nazvao i pohvalio se, mogu me samo poljubit. E, da prištavko prvo mora dobro oprat facu.
Ne volim hodati masne guzice.
Nije ovo prvi puta, vjerniji čitatelji znaju da mi se to događalo, zadnji puta vrlo ozbiljno 20.12.2019, dva dana prije predsjedničkih izbora, nakon serije od tri članaka o izvjesnoj KGK. Tada je bespovratno izgubljena fotoarhiva i oko 400 članaka.
I evo sada opet.
Nakon članka o HDZ-u, Krkanska interakcija i članka o Davoru Banetu Filipoviću, Davor Filipović, nula bodova.
Te članke nisu uspjeli vratiti, ali ja zadnjih nekoliko članaka imam spremljenih u tjednim backupima. Pa ću ih danas ponoviti.
Do tada, evo ih ovdje u PDF-u. Objava ide u kratkom vremenu.
