Klinci davnih osamdesetih dok su napucavali loptu na livadi kraj ceste, maštali su da su Maradona. Nogometni car. Maradonu su zamijenili drugi, Ronaldo, pa Messi i onaj mršaviji Ronaldo. Mi smo ko klinci napucavajući loptu na livadi kraj Blizneca maštali da smo Garincha ili Pele.
Garincha. Brazilski dribler. I danas se stari Brazilci kunu da je on bio najbolji nogometaš svijeta, a ne Pele. Kakva je to reprezentacija bila, Garincha i Pele u jednoj momčadi. Garincha. Tip na kojeg današnji treneri ne bi bicikl naslonili. Pljunuli bi na njega. Opalili ga nogom u guzicu u trenutku kad su ga prvi puta vidjeli kako im prilazi i smiješi se i govori, Ja bih igrao za vas.
Garincha, koji bi htio biti nogometaš, bio je šepav. Lijeva noga mu je bila kraća šest centimetara od desne. I bila je jako iskrivljena. Puno je pio, intelektualno je šetao graničnom crtom retardacije. S koje strane, nikad nisu bili sigurni. Nevinost je izgubio s kozom, kako je javno isticao. Bumo rekli, kozojeb. Stajao je na terenu, onako nagnut, iskrivljene noge, nikad ni jedan protivnički igrač nije znao na koju će stranu krenuti s loptom. I uvijek isti dribling. I nitko ga pročitao nije. Nikada. Čak ni onda. Utakmica za utakmicom, dribling za driblingom, desetljećima. Uvijek isti. I nepročitan. Dvostruki svjetski prvak, tri puta prvak Brazila. Karijeru je završio s pet brakova i čak 14 potomaka, jesu li svi potomci sa ženama, ili neki s kozama, ne znam, a afere s plesačicama sambe ne valja ni spominjati. Uvijek se u vrijeme pred izbore sjetim Garinche. A Garincha je bio maloumnik, krkan i kozojeb, uvijek isti dribling. I svaki puta mu dribling uspije. Zvuči poznato? Shvatili ste zašto se u predizborno vrijeme sjetim Garinche?
Razmislite, koliko naših političara ima takve karakteristike? Koliko naših političara, tako voli da ih se naziva a u stvari samo krkani i kozojebi, je nakon izbora izvelo dribling. I otreslo s leđa teret obećanja i zaklinjanja, zaboravio trenutke u kojima se glasačima kleo da ih neće iznevjeriti. Da će ispuniti sva svoja obećanja, laži pažljivo sklepane i brižno uvježbane da bi zvučale baš kao muzika za uši ljudi koji su mu upravo radi tih laži poklonili povjerenje. I zaokružili ga.
Njegovo je bilo samo da nakon izbora potpiše vjernost nekakvoj drugoj opciji, koja veze nema s onim što ga je u Sabor dovelo. I nakon toga ode na osamu brojati novac. Četiri godine spavanja u Saboru. Bez mozga. Bez savjesti. Bez poštenja. Bez svojega ja. Dobije ceduljicu na kojoj piše kako će glasati. I tako glasa. Ne diskutira. Ne predlaže. Ne troši uzaludno zrak u sabornici. Nije on tamo za trošiti zrak. On je tamo samo za glasanje. Glasački stroj, bez emocija. Bez imalo srama.
Onda raspuste Sabor. Pa nastupi predizborna kampanja. I opet obećanja. Zaklinjanja. Druženja s onima koje će sutra izdati. I izaberu ga. I naš Garincha, nagnut na jednu stranu, opet izvede dribling. I nakon toga opet ode na osamu brojati novac. Još četiri godine spavanja u Saboru. Bez mozga. Bez savjesti. Bez poštenja. Bez svojega ja. Dobije ceduljicu na kojoj piše kako će glasati. I tako glasa. Ne diskutira. Ne predlaže. Ne troši uzaludno zrak u sabornici. Nije on tamo za trošiti zrak. On je tamo samo za glasanje. Glasački stroj, bez emocija. Bez imalo srama.
Dolaze i ovi izbori. Gledam tipove koji pljuckaju, iznose programe. Kenjaju brojke, poluistine ili neistine, ko što ljubavnica im koza prosiplje brabonjke. Uvjerljivo, jer, nije im ovo prvi puta. Sve da bi bili izabrani.
I opet će, već u četvrtak, potpisati. I otići na osamu na brojanje. Zahvaljujući vama.
