Rukomet, Europsko prvenstvo u rukometu je gotovo. Gužva oko dočeka je prošla. Osim naravno u Saboru, gdje se još uvijek bruse noževi i saborskim zastupnicima se još uvijek cijedi krv s očnjaka, kao i svaki puta kad se radi o bilo kakvoj temi koja bi mogla navući pokoji glas cenjenog publikuma. Ne bave se oni inflacijom, borbom protiv pljačke države, neučinkovitim pravosuđem, listama čekanja kod liječnika za preglede koji živote spašavaju. Jebe se njih za to. Boli ih kurac.
Pobjeda igrača koji nose dresove hrvatske reprezentacije nad Islandom, osigurala je treće mjesto. U nevelikoj Europi. Na Europskom prvenstvu u rukometu sudjeluje 24 reprezentacija, koje su podijeljene u šest skupina u prvom (preliminarnom) krugu natjecanja. Pokušavam se sjetiti još koje države u kojoj se igra rukomet na nivou da bi uspjele doći na europsko prvenstvo. Ne ide mi baš. Rukomet je recimo to, više-manje europski sport.
Pivot koji je u slobodno vrijeme ministar
Ovih dana, reprezentacija je imala znatno pojačanje, jerbo je ulogu pivota u momčadi preuzeo ministar Glavina. Čak sam se uvjerio da mu ta uloga pivota puno bolje leži od uloge ministra koju igra u Vladi Andreja Plenkovića. Kao pivot i nije loš, rve se, zadaje zabranjene udarce, bubeta u bubrege i jaja i otvara prostor, a onda u prostor uskače Njonjo, kao pravi predstavnik najrukometnijeg grada u Hrvata, Bjelovara.
A Andrej Plenković se ovih dana natjecao s precednikom Sabora Njonjom, tko li će se od njih dvojice više ulizati pjevaču doskočica i poskočica, Thompsonu. Slinilo se na sve strane u erekciji uzbuđenja osvojenim trećim mjestom.
Sline su curile s ekrana televizora, slijevale se, pod televizorima su morali građani stavljati lavore da im se ne digne parket u dnevnoj sobi. Ulizivali su se glazbeniku koji neopisivo cijeni rad Bore Drljače, pa je pjesma Anica – Kninska kraljica hommage radu i djelu Bore Drljače i njegove pjesme Nas dva brata oba ratujemo. Voli on i Abbu pa je svojom uspješnicom Iza devet sela odao počast Abbi i njenom hitu Supper Trouper. No ne bih o izričaju, a niti o umjetničkom i moralnom dojmu koji rečeni bard pastirskog domoljubnog rocka ostavlja na mene. Radi mentalne higijene.
Bilo je tu svašta. Pripremao se doček za, pazite sad, osvojeno treće mjesto. Realno gledano, sjaj rukometne reprezentacije kroz ove godine je u padu, to pokazuje i tablica osvojenih trofeja. Tablica je samo na žalost suha realnost, nema u njoj srebra zlatnog sjaja, nema u njoj bronce zlatnog sjaja. Samo ono što je osvojeno. Bronca.
A zakaj nismo zlato, pitam se ja?
Dočekuju se igrači koji su treći. Pompozno dočekuju. I od toga se radi velika fešta. Moj frend Mirek koji kad malo popije, se hvali da je vječiti drugi, ne slavi toliko koliko skromni Hrvati treće mjesto. Kaj bi bilo da smo drugi ili prvi. Pa da zlato ima zlatni sjaj?
Euforični ministar Medved danas na radiju izjavljuje, Naši pobjednici, rukometaši. Ej, pa kaj je s glavom, s matematikom, s realnošću, činjenicama? Nečiji pobjednici su osvojili zlato, ali naši pobjednici nisu. Osim ako je ministar Medved, u skladu sa svojim intelektualnim sposobnostima i s malim zadovoljan?
Ali, kad već ima volju, mogao bi ministar Medved pozvati na postrojavanje sve branitelje, pa da pravi branitelji upoznaju i one koji kažu da su branitelji.
Nakon što se pojavio glavni menadžer Marka Plenkovića Thompsona, Andrej Plenković i priopćio da će on, odnosno Vlada, a Vlada pišat ne smije ako on ne da, organizirati doček rukometaša i Thompsona, ministar Medved je brže bolje pozvao sve braniteljske udruge da dođu na doček. Da nije bilo cajtnota, jer sve je bilo na knap, radilo se samo o par sati, imali bismo i plinske boce na Trgu. Ali, kad već ima volju, mogao bi ministar Medved pozvati na postrojavanje sve branitelje, pa da pravi branitelji upoznaju i one koji kažu da su branitelji. Naravno, taj film nebumo gledali. Jer, izbori…
Propagiranje
Osvojeno je treće mjesto na europskom prvenstvu u rukometu. Vi gospodine ministre ističete da je to propagiranje Hrvatske. Dakle, Hrvatska bi kao rezultat tog propagiranja trebala uprihoditi toliko i toliko novaca od posjete turista iz te i te zemlje. Osvojenim trećim mjestom, Hrvatskoj će biti olakšan ulaz u te i te međunarodne integracije i organizacije. Ili se ipak samo radi o propagiranju Vas i Vaših i pecanju bodova popularnosti?
Ovih dana, kroz usta Andreja Plenkovića, Njonje, Glavine ali i cijele armije jebača u zdrav razum slušamo frazu: Rukometaši su najveći promotori.
Obzirom da to govori i novootkriveni pivot koji je u slobodno vrijeme ministar turizma, zanima me egzaktan, točan podatak o jednoj stvari.
Ministar bi svakako trebao odgovoriti i pojasniti jednu stvar:
Osvojeno je treće mjesto na europskom prvenstvu u rukometu. Dakle, Hrvatska bi trebala uprihoditi toliko i toliko novaca od posjete turista iz te i te zemlje. Osvojenim trećim mjestom, Hrvatskoj će biti olakšan ulaz u te i te međunarodne integracije i organizacije.
Ako nemreš to dokazati, ne seri. A buking za ovu godinu ti baš i ne ide.
Ne umanjujem uspjeh tih igrača, ali doček za treće mjesto, brate, previše je. Svakako puno veći razlog za razdragani doček igrača imali bi navijači Hajduka kad se Hajduk vrati s nekog gostovanja s tri boda.
Mladići u kockastim majicama ostavili su srce na terenu i osvojili brončanu medalju zlatnog sjaja.
Svjedočili smo ovih dana, kako i valja, izjavama igrača, bili smo zatrpani njima. Oduvijek sam volio specijaliste. Ljude koji znaju svoj posao. Dečki evidentno znaju igrati rukomet. Tu nema ni malo spora. Posve je nebitno, nama kao masi, što oni osim toga znaju, ako bilo što znaju. Sviraju li harfu, imaju završen fakultet, nemaju ni osnovnu školu, e, to je njihov problem i eventualno njihove post rukometne egzistencije. I nikako ne valja očekivati nekakve strašno pametne i strašno bitne izjave tih mladića koji su srce ostavili na terenu, pa sada poput zombija bauljaju, poput zombija u Gospodarima prstenova. Najpristojnije bi bilo neke od tih izjava niti ne objavljivati, jer u trenutku slavlja ljudi belebeću svašta, neki ljudi. Zaboravljaju onu U dobru se ne uzvisi, a u zlu se ne ponizi.
Jedna uobičajena rečenica koju smo čuli sto puta, rečenica koja mobilizira sve one moguće domoljube kojima je rukomet važniji od životnog standarada, od loše medicinske skrbi, od upitne egzistencije:
Mladići u kockastim majicama ostavili su srce na terenu i osvojili brončanu medalju zlatnog sjaja.
Nit su ostavili srce, jebiga živi su. Nit su dresovi kockasti, jebi ga kvadratići su, nit bronca, da ga jebeš ima zlatni sjaj. Samo pompozno izrečena Velika laž!
Jedinu pravu korist od osvojenog trećeg mjesta mogli bi imati sami igrači kroz eventualno bolje nove ugovore. Financijski teže, naravno, samo ako im ne ulete igrači koji su osvojili zlato i srebro.
Ali, Velika laž je plasirana. Koliko li samo te nekakve domoljubne (da li?) laži i obmana je bilo ovih dana? Kaže Leon Šušnja, (Široki Brijeg, BiH) da Hrvatsku moramo vratiti Hrvatima, pa sjedne u avion i vrati se u Poljsku plaćati porez. A ne u Hrvatsku koju želi vratiti Hrvatima. Koju Hrvatsku, kojim to Hrvatima misli junak iz BiH vratiti? Misli li rečeni Leon da je Hrvatska oteta? Kada, u kojoj prilici? Privatizacijom? Pljačkom državne imovine? Pljačkom mirovinskih fondova? Redovitim i pristojno građanskim plaćanjem poreza? Kako on misli to ostvariti, vratiti Hrvatsku Hrvatima?
Njegov kapetan, kapetan te vesele i raspjevane družine je rođen u Austriji, rukomet igra u Mađarskoj, niti jednu lipu, a sada ni jedan cent, nikada nije uplatio u državni proračun RH, a brat mu igra rukomet povremeno za pazi, sad austrijsku reprezentaciju. Nije niti minutu proveo na listi čekanja za pregled kod liječnika, nije osjetio sve nedaće koje mi živimo svakog dana. Jer ovdje nikad živio nije. Odnose li se riječi mislioca iz Širokog i na kapetana momčadi u kojoj igra?
Jedinu pravu korist od osvojenog trećeg mjesta mogli bi imati sami igrači kroz eventualno bolje nove ugovore. Financijski teže, naravno, samo ako im ne ulete igrači koji su osvojili zlato i srebro.
Iskreno, meni je pun kurac tog lažnog i euforičnog domoljublja kojeg propagiraju tipovi sa strane. Oni koji me uče kako voljeti domovinu, a baš im taj njihov način ne polazi za rukom. Jer, ja sam ovdje, radio sam ovdje. Kad se branilo, branio sam ovdje. I od toga osobne koristi imao nisam. Osim zadovoljstva da imamo Hrvatsku.
Koja je eto treća u Europi. A zašto nismo prvi? To je pitanje!
Saznali smo, konačno, pravi razlog sve ove fertutme koja je nastala.
Jer Zagrebom ti krkani ne upravljaju. I to ih boli. I učinit će sve, ako treba Ustavom i guzicu brisati, ne bi li to promijenili.
Teški dani nam predstoje. Godina je počela vatreno!
