Sinoć, dana 04.07. vrelog ljeta Gospodnjeg 2021. godine svjedočio sam događaju koji me naveo da se istinski veselim što je uhapšen Kazimir Bačić, torbar, kokošar, dostavljač novca i stanokradica s Prisavlja.
Intervju Andreja Plenkovića na HRT4.
Taj odeblji gospodin svakodnevno s mog televizora viri u moju sobu. Gleda me i s monitora kompjutora. Škilji u mene s novinskih stranica u onim rijetkim trenucima gada čitam papirnate novine na jedinom mjestu na svijetu gdje ih mogu na miru pročitati. Ali ih ne mogu upotrijebiti jer su otisnute na dosta debelom papiru.
Intervju je bio božićni. Star pola godine. Čak i nešto više. U pola godine promijenila se i država predsjedavateljica u EU.
Intervju je dan prvi dan nakon potresa u Petrinji, kojeg su evo već ovi zaduženi za obnovu, zaboravili. A debeli Horvat je zadovoljan obnovom.
U tih šest mjeseci umro je i šef organiziranog kriminala i zakopan na pločniku Mirogoja. Murja ga je pratila nonstop, znali su sve o njemu, mikrofoni u bijeloj sobi, ružičastoj sobi, možda su mu i u guzicu mikrofon uvalili, a ne znaju gdje je umro.
U te pola godine umrlo je od korone nekoliko tisuća ljudi.
Intervju je dan desetak dan prije no što je Capak riskirao prehladu jaja sjedeći na kašetama s pothlađenim cjepivom.
U vrijeme kada se brzinom svjetlosti mijenjaju breaking news, mi gledamo intervju Andreja Plenkovića. Božićni.
Za samo osamdeset kuna.
E jebem ti mater i televiziji.
HRT-u Kaze Bačića. Lopova i torbara.
E pa gospodine Kazo Bačiću, od srca Vam želim da ostanete tamo gdje jeste. Još dugo. Puno dulje no što uopće možete i zamisliti.
Jer ste godinama trovali naše živote, a Vaši nasljednici trovat će nam i dalje!
Zašto je HRT pretplata osamdeset kuna, a mogla bi biti 100 sjevernokorejskih wona?
