Prošla je tužna godina dana bez velikog, renesansnog čovjeka Predraga Lucića.
Sa njim je utihnuo i SMIJEH SLOBODE!
Njegove su riječi i danas aktualne, premda je onda tema bila pokušaj Večernjeg lista da romantizira ustaški svjetonazor, te taj zadatak povjerio izvjesnom srbijanskom povjesničaru, obožavatelju Draže Mihajlovića.
Ironijom naše sudbe klete, zaglibili smo u tom mulju pa se njegove riječi mogu odnositi i na neke jako aktualne dogadjaje. Toliko je univerzalna i vizionarska bila Lučićeva misao.
„Koga ćeš uhvatit da se pali na priče o nespojivosti ustaštva s nacizmom i fašizmom nego onoga kome je četništvo mjerna jedinica za antifašizam?! Valjda si skužio da će se hrvatski i srpski revizionisti uvijek lako dogovorit da su antifašisti bili svi osim partizana. I da će se ta povjesničarsko-istoriografska bratija, susljedno svojoj pameti, na kraju usuglasit i oko toga da su i Hitler i Mussolini bili veći antifašisti od Tita“, dio je dijaloga iz Trafike Predraga Lucića
– Ne zna čovjek, moj trafikant, šta bi na sve to rekao…
– Čovjek itekako zna šta bi rekao, samo što ga nitko ne pita.
Samostalan, neovisan, nadrkan, do zla Boga disgrafičan. Ne poznajem, na žalost, Sorosa da investira u mene.
Ne poznajem ni razne sjecikese koje kupuju naklonost vlasnika portala, da ulože u mene. Ne poznam nikoga tko bi ulagao u mene.
Jer ne volim da se bilo što ulaže u mene.
Puno ja toga znam, ali sve moje znanje je samo kap u oceanu moga neznanja.
A u oceanu nikako ne možeš uočiti jednu jedinu kap. Onu kap moga znanja…
Ja sam skroman, ne volim se kitit tuđim perjem, ni medaljicama koje nisam zaslužijo. A ne volim ni kad me sole. Jerbo ja sam podozriv, kurvin sin koji ne vjeruje nikome, pa odma pomislim, kad me posole, puste me da malo odstojim pa me na ražanj nataknu.
