Ne osjećam se lagodno, ali baš ni malo. Nakon korone, naprasno prekinute ratom u Ukrajini, televizijski kanali, portali zatrpani su ratom u Ukrajini. Po svemu sudeći, krvavom ratu, s teškim razaranjima i mnogobrojnim civilnim žrtvama. Ginu i vojnici s obje stranje, i branitelji i agresori. Gine se, u Ukrajini život ne vrijedi mnogo. Sve to što se zbiva udaljeno je od nas samo djelić sekunde, koliko treba da zahvaljujući čudesima tehnike do nas dopru najnovije vijesti.
Informacije. Ali i dezinformacije. Jer rat je, ratuje se puškom, bombom, raketom, krvlju ali i internetskim trolanjem, guranjem raznih informacija, a sve to naši mediji gladno gutaju i cijele dana mi iz ekrana u sobi padaju zgrade, slike ubijenih, snimke zgrada koje odjednom nestaju u užasnoj eksploziji. S tugom i sjetom se sjećam ne tako davnih dana provedenih u Mariupolu, nelijepom gradu u kojeg sam dolazio često, u čeličanu Azovstal. Mariupol više ne postoji, ne postoji ni Azovstal, najveća čeličana u Europi. Tko zna što je s ljudima koje sam sretao, ispijao s njima votke, božanske rajnske rizlinge, lumpao? Jesu li živi, gdje li su?
Jer, jebiga, rat je. Mnogi od nas se sjećaju rata. Naravno, tu valja isključiti milenijalce, one koji su se rodili nakon rata. Tu svakako treba isključiti i one koji su rat u širokom luku zaobišli, premda su po godinama bili sposobni na hrvatsko rame staviti hrvatsku pušku.
A nisu. Jer su svi imali nekakav razlog. Jedan je bio na školovanju vani, drugi je u nekakvom podrumu na udaljenosti posve sigurnoj od napadnute Hrvatske, škarama iz novina izrezivao članke o Hrvatskoj, pisane na većini Hrvata nerazumljivom francuskom jeziku, da bi nakon dvadeset godina tu kolekciju napisa o ratu u Hrvatskoj, fantastično kapitalizirao, položajem, plaćom, statusom u društvu, stanom. I podrumom. Neki su bili bolesni, odnosno imali su nekakve kronične boleštine, koje su ih eto spriječile da se s puškom na ramenu i glavom u dupetu vucaraju južnim bojištem, Vukovar je pao bez njih. Posavina je pala šaptom, a da su oni o tome slušali u relativno mirnim zagrebačkim kafićima ili čitali člancima nekakvih novina na sigurnoj udaljenosti od Hrvatske koju toliko vole.
Na dan početka rata u Ukrajini, Ukrajina je imala 124 aviona, a Hrvatska ima osam operativnih aviona. O Rusiji ne treba ni govoriti, na dan početka rata imala je samo 1.172 vojna aviona.
Stotinu i četrdeset i šest puta više ima Rusija nego Hrvatska. Aviona. Na jedan MIG 21, staru i izraubanu kantu dolazi stotinu i četrdeset i šest ruskih aviona.
Rusi su imali 200.000 vojnika pod oružjem i 900.000 rezervista. Trećina Hrvatske, toliko Rusija ima vojnika, vojno je spremna intervenirati bilo gdje u svijetu. Tu dakle ipak nešto bolje stojimo nego u avijaciji, jer imamo oko 600.000 ljudi s ratnim iskustvom. Branitelja. Svi su oni vični oružju. Vojna elita godinama odlično plaćana.
Nadam se da u slučaju bilo kakve ugroze, njih Ministarstvo obrane nipošto neće zaboraviti.
Hrvatska, zemlja u kojoj je svaki peti stanovnik prekaljeni ratnik, u trenutku najveće ratne ugroze od drugog svjetskog rata na ovamo ima u vodstvu tipove koji rata vidjeli nisu, ako zanemarimo američke ratne filmove.
Sama činjenica da rata doživjeli nisu, daje im nadnaravnu hrabrost.
Jer se nisu nikada usrali u gaće pod cjelodnevnom kanonadom minobacačkih granata, fijukanja snajperskih metaka, na dva koraka udaljenih od suborca koji rasutih crijeva vrišti i plače, a nema mu pomoći. Ljuto se varaju da su u tim trenucima umirući zazivali Hrvatsku. Jer nisu!
Pa se kurče.
Evo, ministar vanjskih poslova, za kojeg sam uvijek tvrdio da je samo potkapacitirano blebetalo, mastiljar i ćato koji se cijeli život probijao ulizivanjem, a od sportova bavio se samo rektalnim alpinizmom, odlučio je žestoko se obrušiti na Putina. Na Rusiju. Radi agresije na Ukrajinu. Svaki od nas ima pravo na svoje mišljenje. Može ga i iskazati. Ali ministar vanjskih poslova, jebi ga, ne smije. Jer nije bitno njegovo mišljenje. Bitna je politika, bitan je politički cilj. Njegovo iskazano mišljenje treba biti u funkciji stava države o određenom pitanju.
Ona stara, Mišljenje je kao šupak, svaka ga budala ima, ne vrijedi kod ministra vanjskih poslova.
Pa ma kakva budala bio, nemaš pravo na javno iskazivanja mišljenja.
Hrvatska bi znala odgovoriti na ruske prijetnje, hvali se ministar bez aviona, s vojskom u stanju kakvom je, s neprijateljskim dronom u središtu Zagreba, a da se čak ne zna tko ga je lansirao, a kamo li da li je bila bomba u njemu ili ne. Cijelu stvar još je više zastrašujućom čini činjenica da na čelu ministarstva obrane stoji totalni dibidus. Državu koja je u zadnjih mjesec dana dokazala da je spremna na sve, na sva zla, našao je drkati i izazivati, vrijeđati ih. Pametno i razborito. Nisam nigdje vidio, da je netko od oporbe, netko u Saboru zatražio od tog ministra bilo kakvo pojašnjenje, kakav bi mi odgovor imali, ako Ruse raspizdi naše drkanje? Ova njegova strategija poznata je u teoriji ratovanja, a opisana je u poglavlju koje se zove Mlaćenje tuđim kurcem po gloginjama. Jer kad zagusti, njega i njemu sličnih, posve sigurno neće biti ovdje.
Mislim da znam kako bi odgovorio na stvarne ruske prijetnje ministar vanjskih poslova. Na isti način kako je reagirao i u Domovinskom ratu. Borbom u Švicarskoj, Bugarskoj i Mađarskoj. Ili bi naprosto poslušao savjet dobrog Pavla Kalinića, u slučaju rata, najbolje je biti na Novom Zelandu?
Molio bih ga, prije no što udari petama vjetra, od sranja koje je dobrim dijelom on zakuhao, da ruskim lansirnim centrima barem da koordinate svoje kafilerije.