Dugo godina pratim politiku. Ili politika prati mene. Sve je to interakcija, jer mi Hrvati bez politike ne možemo ni na zahod otići. Politika je sve. Čudno. Skupina nikogovića, ljudi koji uglavnom pate od pomanjkanja morala, poštenja i znanja, određuju naš život. Pamtim ja svakakvih tipova, od jugoslavenskog Ćire Bukovića, pa sve do hrvatskog Pave Gagulića. Političare, tako naime oni sami sebe nazivaju, a više-manje su bezveznjaci koji su se uspjeli utrpati na neku funkciju, pa savršenim osjećajem za samoodržanje plutaju na površini, ko što drek na površini mora pliva, pamtim po njihovim riječima, rijetko djelima, jerbo iza njih uglavnom i ne stoje nikakva djela. Ako mislite da preuveličavam, okrenite se oko sebe. Pogledajte život oko sebe, pogledajte svoj. Pogledajte svoje okruženje, e to vam je djelo tih ljudi.
Evo, recimo, Tonina Piculu ne pamtim po djelima, jer po mojoj ocjeni, nema se što pratiti. Ne pamtim ga ni po izjavama. U četvrt stoljeća, od kad pluta na političkoj površini, jedinine izjave koje se sjećam, je SDP mogu voditi iz Bruxellesa. Naravno, osim Dobar dan i Doviđenja, jerbo se radi o jednom finom i uglađenom čovjeku koji pozdravlja, čovjek baš onako, s manirima. Druge ni jedne njegove izjave se ne sjećam. Njanci jedne.
Evo, nakon punih dvadeset i pet godina, prva izjava koju ću sigurno zapamtiti je:
Priznam, morao sam baciti oko u Klajića da vidim kaj je to distopija. Ali to čak i nije bitno. Bitno je ono drugo. A Hrvatsku u Bruxellesu jedva da itko i spominje.
Tonino Picula je pola svoje političke karijere proveo hraneći se na brukseleškim jaslama. Ima tamo još takvih, našijenaca, kojima je zadatak zastupati Hrvatsku, osim one Zovko, koja Hrvatsku ne zastupa nego Bosnu, a biraju je Hrvati. Dvanaest Hrvata živi u Bruxellesu ko bubreg u loju, hvale se, vrlo redovito, neukoj, priglupoj naciji svojim velikim uspjesima, da bi na kraju veteran, koji je u Bruxellesu od prvog dana, nakon dvanaest godina priznao da nas nitko ili malo tko spominje. Ma ne spominje nas nitko, osim ako se koji puta ne zabune ovi naši koji su tamo, pa spomenu Hrvatsku. Pa Picula to podrazumijeva pod itko.
Sjeo sam i razmišljam.
Kako li je to jadno. Baš jadno.
Od dolaska Andreja Plenkovića na vlast, 2016. godine, cjelokupna vanjska politika Hrvatske svodi se na bespogovorno slušanje naloga nekakvih štakora iz Bruxellesa. Ulizivanje drugorazrednim tipovima koji ni po čemu nisu bolji od ovih naših koji su tamo. Tipovi koji su u politici po znanju i mentalitetu samo niskopišaća garnitura s visoka nam određuju što i kako. I kada. Po mogućnosti odmah. A mi kimamo glavom, sretni što nam polutani daju naloge, koje ćemo s veseljem ispuniti, bez obzira što o tome misle građani. Pa nisu bitni građani. Bitna je vlastita karijera, vlastiti prosperitet, eventualno i karijera u hodnicima Europarlamenta. Što dalje od ove vukojebine, za koji nisu napravili ama baš ništa da bi prestala biti vukojebinom.
Pa mi smo u Bruxelles slali ljude koji su ovdje samo smetali. Od kojih nikakve koristi nismo imali. Ili su znali nešto o onima koji ih stavljaju na liste, pa su završili na listama. Znam za zastupnice koje su plakale i molile da ih se stavi na listu, da bi se odmah po stavljanju na listu okrenule protiv.
S kojim pravom možemo misliti da su druge države slale tamo svoje prvoligaše? Slali su restlove i kokošare, baš kao i mi. Taj Europarlament je realno, više-manje kokošinjac. Sa skupo plaćenim kokicama i picekima. I tako, EU se vodi kao da se vodi poljoprivredna zadruga. Kakva je sve galerija likova, polutana, bila glorificirana do svršavanja, od Andreja Plenkovića i ministara vanjskih poslova, defilirala Hrvatskom. Određivala što, kako, a mi smo lizali pod gdje su stale njihove stope, sretni zbog te povlastice.
A tumačeno nam je cijelo vrijeme kako smo mi ugledni. Kako nam Europa zavidi, kako se ugledaju u nas. A nas se ne spominje. Ko što se roditelji na hvale djetetom kretenom.
