Svaki je Napoleonv vojnik u svom ruksaku na putu do bojišta, na bojištu i povratku s bojišta nosio i maršalsku palicu. Tako se pričalo u ta davna vremena.
Svaki je vojnik mogao postati maršalom. Samo se trebao iskazati u borbi.
Napoleona nema već popriličan broj godina. Otprilike dvije stotine i dvije godine. Šest godina prije smrti, dopizdio je više vjekovnim protivnicima, Englezima koji su ga lijepo spremili na otok Sveta Helena, koji se nalazi u nekakvoj teškoj oceanskoj vukojebini, daleko od svega i svačega. Otprilike nekako kao što su Tito i pravosuđe mu spremali one koji su im dopizdili, na otkg Sveti Grgur. Nije Helena, nego je Grgur. A sve si svece vidio. I one koji ne postoje.
Zašto sve ovo pišem?
Pa stvar, nekakva paralela meni je više nego očita.
Danas svaki član pravomoćno osuđene kriminalne organizacije, (u daljnjem tekstu: HDZ) u gepeku svog automobila, u torbi prepunoj vlasničkih papira pokradenih poduzeća, izvoda mnogobrojnih banaka s ciframa od kojih se u glavi vrti , ima i zatvorenu kuvertu od finog svilenog papira s velikim hrvatskim grbom otisnutim u gornjem uglu. A u kuverti samo jedan komad papira. Nitko ne otvara kuvertu, sve dok mu ne pozvoni mobitel i ljubak i simpatičan glas Malog Marka ili Velikog Frke progovori kroz slušalicu skupocjenog mobitela. Ajde, u torbi u gepeku imaš onu kuvertu s grbom. Otvori je. I dođi odmah kod AP.
Drhtavi prsti otvaraju kuvertu, vade papir, a unutra napisano, fontom Arial, veličina fonta 12, 1 1/2 prored, justified, imenovanje.
Čitaju svoje ime. I čitaju da su postali ministri.
Jebate. Ministar. U ovoj Vladi, Vladi Andreja Plenkovića, najboljoj vladi na svijetu. Pa i šire. Oči se zarose od pomisli da će sjediti na samom izvoru mudrosti, da će se napajati velikim mislima Gordana Grlića Radmana, Marije Vučković. I ostalih prvaka političke misli u Hrvata.
Hrvatski Napoleon
Andrej Plenković, Hrvatski je Napoleon. Svaki HDZ ovac nosi ministarsku lisnicu u džepu na turu svojih hlača. A tek je sedam godina na vlasti. Sudeći prema snazi i političkom potencijalu oporbe, mogao bi potegnit još dva mandata na čelu vlade, pa bi realno na kraju njegovog mandata svaki viđeniji HDZ ovac mogao reći da je izvjesno vrijeme bio ministar u najboljoj Vladi svemira i Vasione uopće.
Biti ministar u Hrvatskoj, od kada je Andreja Plenkovića na vlasti i nije neka naročita stvar, to vam je otprilike nešto kao što je Počasni doktorat Sveučilišta La Jolla iz Lugana, koji je dodijeljen u smiraj života besmrtnom Franji Tuđmanu. A iza sveučilišta La Jolla u Luganu stajao je samo jedan čovjek, neka lopina, koja je u zamjenu za doktorat dodijeljen besmrtnom Franji primila titulu počasnog konzula Republike Hrvatske, a primao je i značajnu apanažu za održavanje svoje vile u Luganu.
Sve je to trajalo dok taj jebivjetar nije uhapšen i suđen radi silovanja, pa su mu ustegli i počasti i konzulstvo. On nije ustego za Hrvatsku vrlo važan i značajan počasni doktorat, jerbo je besmrtni, ap počasni Franjo u međuvremenu otego. Papke. Pa nije bilo smisla.
Dakle, jednom kad se krug kandidata, utjecajnih čelnika HDZ (P.O.Z.O.) zatvori kad svi kažu Bio sam ministar, kad se svi resursi iscrpe, moglo bi se lako desit da se i Hrvatski Nnapoleon deportira. Jer je svima na kurac više izašao. A i nema više kandidata za bit ministar. Čak je i Majda Burić bila ministrica. Prosvjete.
Pa će ga deportirat, ne na tu Helenu koja je užasno daleko, svaka naša raketna topovnjača bi se do tamo pet puta raspala i barem šest puta potonula, nego samo do tog Svetog Grgura. Pa nek tamo tuca. Kamen umjesto naciju u mozak.
Priznam, meni uopće nije jasno do nervozno đipanje tih nekakvih Grbina, koji skaču i traže nekakve izbore. Tipovi koji se svemu čude ko njuferica dobrom komadu kurca. A imali su priliku naučiti. Prvo, da su ministri koje odabire Plenković intelektualni polutani. Moralne nule. Odgovorni ni za što. Njihovo je da malo glume, malo više ukradu i kad dopizde velikom lutkaru, da budu zamijenjeni. Neki od njih su uistinu teški bezveznjaci i balvani, ali, svakako, po mom sudu najopasniji je tek smijenjeni Filipović.
Čovjek koji je evidentno tupav. Potkapacitiran. Posebno potrebit. A mlad je. U punoj snazi. Vrijeme je pred njime. Desetlća. A sveučilišni je profesor. Na jednoj od važnijih katedri na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu. Taj će prema svojim sposobnostima i svom znanju odgojiti još desetine generacija ekonomskih stručnjaka, koji će vaše i moje unuke voditi dobro uhodanim putem što vodi u pizdu materinu.
