Mi Hrvati volimo živjeti u zabludi. Veliki dio nas za realnost i ne zna. Jedna od zabluda je da imamo Hrvatsku, kad se kaže Imamo Hrvatsku, onda je za pretpostaviti da smo i vlasnici. Rečmo da jesmo. Pa se ondak pitam, čega su vlasnici sve moguće banke, svi mogući strani tajkuni koje mi razdragani volimo nazivati strani investitori¸ a doma ih na cesti zaobilaze u širokom luku, dok ih u Hrvatskoj dočekuju predsjednici vlade, župani, načelnici i slična boranija, koja se slikajući s njima, misli Ima li mene tute.
Točno im vidiš proračunate osmjehe i da su spremni i dupeta dati za koji EUR na računu. Jebe im se za javni interes, jebe im se za Hrvatsku kojoj ste i vi suvlasnik. Ili barem tako mislite.
Čega su vlasnici svi oni silni fondovi koji su pred petnaestak godina plasirali lovu Ivanu Šukeru tadašnjem ministru financija, a on se triumfalno hvalio na sva usta, kako je obična, ali skupa posudba love, veliko priznanje Hrvatskoj i radu vlade Ive Sanadera.
Ivan Šuker je svojim djelom zadužio generacije Hrvata. Za ozbiljno. Vrlo ozbiljno.
I vi i dalje mislite da imate Hrvatsku? Da odluke EU Parlamenta i onog Vijeća Europe za nas nisu obavezujuće? Vi i dalje mislite da će naša djeca, a sve krkani od 120 kila i šija broj 62, biti pušteni, jer su Hrvati?
Ako je Hrvatska naša, kao cjelina, onda smo logikom stvari svi isti.
Ista su prava gospođe Matilde Metličić, čistačice u OŠ Sraćinec i izvjesnog Pavla Vujnovca?
Vi i dalje vjerujete da je Hrvatska baš onako pravo naša, da smo svi jednaki?
Moram vas razočarati, Jest kurac.
Čitam po portalima, jer novine ne kupujem, kako se političari utrkuju kako bi napali nekakvu popinu koja se zove Ike Mandurić, a tko zna tko se u stvari premandurio u popa Iku Mandurića.
Jerbo je nakon kako kaže, preslušavanja snimke u kojoj se čuju zvukovi tabanja nekakve ženske koju je prebio na mrtvo ime nekakav tip koji je ne tako davno bio jedan od simbola Hrvatske. Represtativac Hrvatske u rukometu, zaključio da je žemska zaslužila da je se lema.
Ne znam, mislim da je onaj debeli, uznojeni pijani i drogirani rukometaš u jakni bez rukava što pijano gleda u čašu na stolu i danas simbol Hrvatske. One krkanske i kozojebne.
One koja ne osuđuje jebanje i silovanje dječice. One koja ne dozvoljava pravo ženama na odabir. Simbol Hrvatske koja se protivi pobačaju nakon silovanja. Simbol Hrvatske koja i dalje vjeruje da je Jasenovac bio samo zabavni kamp u kojem se izvodila Mala Floramye. Simbol Hrvatske koja će ustati radi nekakve definicije braka, ali neće u obranu standarda, pada u opću bijedu. Simbol Hrvatske koja broji broj pobačene djece, a istovremeno iz nje odlaze na deseci tisuća djece, jer ne vide perspektivu u Hrvatskoj. Simbol Hrvatske kojoj je svaki dan izvanredna prilika, pa se može nemilice vikati Za dom spremni.
Simbol Hrvatske koja uzbrdo koči. I ručnom također.
I Bogu Hvala, nismo svi isti.
Ima nas koji mislimo drugačije. Ali smo u manjini.
Važno je samo jedno, ne tajiti svoje stavove.
Jer Ike Mandurić je rekao samo ono što Crkva misli.
Ne vjerujete?
Pa pogledajte što se događa na trgovima u vašim gradovima svake prve subote u mjesecu.
Za sada, jer, događat će se svaki dan.
