Davno sam osjetio čari rada u privatnom sektoru. Bilo je to pred trideset godina. Bio sam generalni direktor jedne velike firme, radili smo dobro, koliko se moglo u ta luda vremena. I onda, jednog dana u ured mi dođe čovjek. Mlad, mlađi od mene nekoliko godina. Jer i ja sam tada bio mlad. Pred trideset godina.
Uglavnom, on je čuo za mene. Kako je rekao, sve najbolje i hoće da dođem raditi kod njega. Jer posao znam i zajeban sam. radio bih kao direktor poduzeća u kojem su zaposleni on i žena. Smijao sam se slatko. Popio je čaj i otišao. Tjedan dana, evo njega opet. Pričamo. Ima neki sjaj u očima. Sjaj koji mi se svidio. Sjaj očiju čovjeka koji zna što želi. I neće odustati.
Sjedamo u auto i razgledavamo njegovo imanje. Ja razmišljam na glas, on sluša. Samo kratko A zašto? I opet šutnja.
Stajemo uz cestu. Pogleda me i kaže. Ajde, napravite to što ste rekli. Napravimo to zajedno. I jesmo. Stvorili smo carstvo. Onda sam otišao. kada smo bili na vrhu. Stvarati druga carstva. Ali, uvijek za drugoga. Uvijek prvi, ali nikad vlasnik. Trošio sam automobile kao kaugume, radio osamdesetak tisuća kilometara godišnje, u svakom džepu, u svakom autu rezervne baterije mobitela. Dan i noć na poslu, dan i noć u autu. Četiristo sati mjesečno.
Mjesec za mjesecom, godina za godinom.
Davno sam znao točan dan odlaska u mirovinu. U petnaest godina rada odradio sam skoro puni radni vijek. Po broju sati. Četrdeset godina raditi neću. Penalizacija je velika. Ali neću. Trideset i pet u dan.
Računao sam, zbrajao dane u radnoj knjižici, pretvarao ih u mjesece, pribrajao mjesecima, zbrajao mjesece i pribrajao godinama.
I izračunao dan.
Zadnji dan posla
Bilo je lijepo proljetno sunčano jutro. Meni se ne radi, naravno, ostati ću do podneva. Stol je danima prazan, nemam ništa za ponijeti. Samo cigarete i upaljač. I svijest da sam na novom početku.
Ne na kraju. Na početku.
Mladi inženjeri stoje u parku poput guštera na toplom proljetnom suncu. Sjedam na nekakav stolac kraj njih, slušam što pričaju, dobacim koju.
I onda mi priđe jedan mladi inženjer.
Dečko kojeg sam godinu dana mljeo, ganjao, cijedio. Jer sam znao da može. Može puno bolje. A kad netko može, onda ga ne čuvaš, onda ga cijediš. Jer kad ti odeš, on ostaje sam. U borbi s neznalicama, ali podobnima.
Školica
Nasmiješi se, stane pred mene, upravo mi je pasalo kako je stao, jer je zaklonio jako Sunce što mi je blještalo u oči. Smijem li vas nešto pitati? Naravno da smije.
Rekli su mi da imate točno trideset i pet godina staža i da ste direktor trideset i tri godine. Još iz socijalizma. Jesam.
Pa kako ste uspjeli opstati? Trideset i tri godine je više no što imam ja. Puno je to.
Duboki udah dima. Gledam ga, Gledam njegovo lijepo lice, pametne oči. Odlazim danas. Zauvijek. Zaslužio je da mu kažem. On jest.
Potežem dim, zavalim se na stolici, njegova sjenka prekriva me, u hladu sam.
Kako? Evo, ostani stajati u ovom položaju, pa se vrati unatrag nekoliko koraka, ja ću ti reći koliko.
Koraća kao da igra Care daješ vojsku. Njegova sjenka klizi niz moje tijelo, niz bedra, osjećam toplinu Sunca na njima. Sjenka je sada na musavom asfaltu.
Stani. Stao je.
Posao je borba. Uvijek je borba. Bespoštedna. Kada si na vrhu, uvijek si sam. A sada jako polako priđi meni, korak po korak.
Korača polako, bojažljivo. Sjenka sa zemlje podiže se, klizi mojim potkoljenicama, penje se, podižem ruku poput onih tipova koji nevještom vozaču pokazuju koliko još mogu voziti u rikverc pa onda mahnem rukom odrješito, poput Miše Kovača kad publika treba otpjevati nikome se ne radujem, samo tebe očekujem.
Stao je.
Dakle, posao je borba. Nemaš prijatelja. Sam si.
Gleda me u oči. Guta svaku moju riječ. Ne znam koliko ga je zaboljelo, mislim da je jako, kad ga je moja noga punim stopalom opalila u jaja.
Sagnuo se jaučući, očiju orošenim suzama. Tišina, samo njegovo jaukanje.
Potežem dim. Gledam ga u tišini.
Ustani. Stajao si tamo i nisi bacao sjenu na moje mjesto. Onda si se počeo približavati. I sjena je pala na mene, na moju stolicu, moju fotelju, moje mjesto. I udarim te nogom u jaja, sagneš se od bolova.
I sjene na mom mjestu više nema. Eto tako sam uspio. Capisci?
