U FILMU Rimu s ljubavlju Woodyja Allena postoji lik Leopolda Pisanella, glumi ga Roberto Benigni, ni po čemu posebnog činovnika koji jednog jutra bez vidljivog razloga postane silno zanimljiv medijima. Kamere će pratiti svaki njegov korak, gostovat će u televizijskim emisijama i strpljivo odgovarati na pitanja o svojoj banalnoj svakodnevici. Niti je imao što reći, niti ga se imalo što pitati, ali svejedno, Pisanello je postao instantna zvijezda i to je bio sve dok jednog dana zanimanje medija za njegovu bezličnost nije prestalo, naprasno kako je i počelo.

Čovjek koji nema što reći

Na prvi je dojam Davor Bernardić, predsjednik Socijaldemokratske partije, Leopoldo Pisanello hrvatske politike. Za 22 godine koliko je, prema službenoj biografiji, aktivan u ovoj branši – rođen 1980., s 18 godina priključio se politici, piše na stranici SDP-a – ne pamtimo efektni Bernardićev govor, inicijativu, nešto što tjera na snažniju reakciju. Prati ga se, snima, kao Pisanella, on i govori, kao Pisanello, ali nema što reći, kao i Pisanello.

Da se u trideset sekundi moramo sjetiti njegove najupečatljivije izjave ili nastupa spomenuli bismo ono kada je Gordana Jandrokovića nedavno nazvao rektalnim alpinistom i ono kada je u programu N1 televizije preklani ničim izazvan pokušao izračunati broj glasova za smjenu ministra financija Zdravka Marića. I nije uspio.

Skica za portret političke budale

No ni jedno ni drugo nije politika: prvo je vulgarno mužjačko nadglasavanje s HDZ-ovskim živim inventarom, a drugo dirljivo svjedočanstvo o manjkavoj zainteresiranosti za temu zbog koje gostuje na televiziji. Dodamo li tome čestitku za sklapanje braka koju je uputio V.B., televizijskom kreštavcu proustaškog sentimenta pravomoćno osuđenom zbog plaćanja seksa kokainom, propagiranje hrvatskog zelja u jeku afere Agrokor te niz komičnih i apsurdnih poteza i prijedloga – spot na kojem je s glavnim tajnikom stranke Nikšom Vukasom, inicijativa da trgovački lanci imaju minimalno 40 posto hrvatskih poljoprivrednih proizvoda… – dobivamo skicu za portret hrvatske političke budale.

Politička budala ne mora nužno biti glupa

No Bernardić je živi dokaz da netko tko je politička budala ili se ponaša poput političke budale ne mora biti glup. Dapače, za tri godine i sedam mjeseci koliko vodi SDP demonstrirao je fascinantnu vještinu upravljanja i amortizacije konflikata, ali i eliminacije nepodobnih. Prije dvije godine činio se kao politički leš koji je živ samo zato što ga nitko nije obavijestio da je preminuo.

Unutarstranački rat je bjesnio, stranka se, izgledalo je, dijelila na malu sektu bernardićevaca, veliku antibernardićevsku opoziciju i srednju struju kojoj je bila puna kapa jednih i drugih. Kolege su ga otvoreno ismijavale po društvenim mrežama, a na njegov tvit iz lipnja 2018. godine u kojem piše “kotarski izbori u Splitu pokazali su našu snagu, SDP će doći na vlast, a ja ću biti premijer” Vojko Obersnel je odgovorio: “Krajnje je vrijeme da se probudiš i prestaneš sanjati.” Većinu nije imao ni u najvišim stranačkim tijelima i na njega bi se tada kladili samo oni s viškom para i manjkom razuma.

Kad evo, 2020. godine Bernardić predvodi koaliciju s pristojnim izgledima za relativnu izbornu pobjedu.

Naučio je preživljavati kod Bandića

Oponenti su smetnuli s uma da je Bernardić zanat političkog preživljavanja izučio u zagrebačkom SDP-u kod velemajstora Milana Bandića. A taj je preživljavao i ozbiljnije udarce od unutarstranačke bune. Uopće, osoba politički formirana u SDP-u mnogo može naučiti o tehnici upravljanja, ali ne i o sadržaju. Socijaldemokrati su se još od ranih devedesetih, kad su ih vodili Ivica Račan i Zdravko Tomac, profilirali u nacionalistički manje rigidnu stranku od HDZ-a, ali s mnogo obzira za nacionalne mitove. Dovoljno se sjetiti s koliko je toplog razumijevanja bivše vodstvo splitskog SDP-a govorilo o odluci njihovog aduta na mjestu gradonačelnika Ive Baldasara da prije pet godina 10. travnja pošalje gradski vijenac hosovcima.

>> Baldasar o HOS-ovoj obljetnici na 10. travnja: Znam koji je datum, ali nije me briga

S HDZ-om čovjek zna na čemu je, a SDP je potpuno lišen sadržaja

Odavno su skoro svi SDP-ovski ratovi osobne prirode. Priča se o visini rejtinga, uvjerljivosti i spretnosti da se ne govori o sadržaju, jer ga nema. Dobro, srednja struja hrvatske politike ni inače ne pati od viška sadržaja, pragma je izgurala idealizam na marginu, ali s HDZ-om barem znaš na čemu si.

Bespogovorna fascinacija posljednjim ratom i veteranima, toplo razumijevanje za ustašluke i Crkvu, uz zatezanje odnosa s Beogradom u čemu je uvijek moguće računati na savezništvo s diktatorsko-neuravnoteženim režimom Aleksandra Vučića i jasne, ali nikad otvoreno izražene pretenzije prema takozvanim hrvatskim krajevima u Bosni i Hercegovini i eto ti HDZ-ove vlasti. Njihove se struje razlikuju tek po odnosu prema Srbima i pederima: hardcore HDZ-ovci ne žele ni blizinu Milorada Pupovca ni usvajanje Istanbulske konvencije; Plenkovićevo razumijevanje za ustaški pozdrav jednostavno im je nedovoljno. Zbog njih je, uostalom, politički stvoren Miroslav Škoro, ali to je neka druga priča.

Zna li itko što je Bernardićev SDP? 

No što je SDP? Ili što je Bernardićev SDP? Sada, kad su gotove izborne liste, iz stranke stižu priče o hladnom favoriziranju anonimnih, ali i bespogovorno lojalnih stranačkih kadrova u odnosu na poznatije i svojeglavije. Nagađa se i da se to radi računajući da će odani anonimci lakše podržati eventualnu neprincipijelnu postizbornu koaliciju. Možda se Bernardić i najbliži suradnici poput Rajka Ostojića, Zlatka Komadina i Davorka Vidovića, a pod nadzorom aktualnog PR-džije Siniše Jagodića, nadaju savezu sa Škorom jer ne sjećamo se da su ga pretjerano napadali.

Spretnim unutarstranačkim manevrima, poricanjem vlastitih obećanja i olakim odricanjem od dojučerašnjih saveznika Bernardić je uspio iskrčiti šumu glasnih nezadovoljnika koja ga je prije dvije godine proždirala. S druge je strane imao HDZ, stalno zabavljen sa svojim jadima, pa mu se dogodilo da na europarlamentarnim izborima ne doživi očekivani debakl i da na predsjedničkim izborima pobijedi Zoran Milanović, opozicijski kandidat.

Bernardić nerado ulazi u konflikte, to za njega odrađuje stranačka pješadija

Dobro, ni jedno ni drugo nije imalo prevelike veze s Bernardićem, ali dogodilo se. Događa se i dalje, HDZ se tradicionalno samourušava, SDP s koalicijskim partnerima trenutno ima najveće povjerenje birača, prema nekim anketama, pa HDZ izvlači posljednji adut – personaliziranje kampanje. Plenković izaziva Bernardića, a ovaj pristaje nakon kraćeg kolebanja.

>> Bernardić odgovorio na Plenkovićeve prozivke o sučeljavanju

Odustajanje bi odjeknulo loše premda je i Pisanello svjestan da će pred kamerama, u društvu bahatog eurobirokrata, trebati dati maksimum i ostaviti srce na terenu, da se poslužimo frazama kolega iz sporta, što znači znatno više od ponavljanja uobičajenih rečenica o povratku iseljenih mladih, jačanju institucija, borbi protiv korupcije, a za kvalitetnije obrazovanje.

Osim toga, za razliku od Plenkovića ili Milanovića, Bernardić nerado ulazi u otvorene konflikte. Njegove sukobe obično odrađuje stranačka pješadija i za to, ovisno o uspjehu, biva nagrađena ili kažnjena.

Ono štu nudi Bernardić nije dovoljno za vladanje ozbiljnom državom, ali ovo je ionako Hrvatska

Da se dogodi nekakav ozbiljan tektonski poremećaj koji bi čelne ljude hrvatske politike razmjestio po strankama adekvatnima njihovom osnovnom ideološkom usmjerenju, Plenković bi završio kao šef centrističkog daveža nalik na upokojeni Demokratski centar Mate Granića, Zoran Milanović bi kao vjerojatno jedini uvjereni tuđmanist u hrvatskoj politici preuzeo HDZ i ondje se s Tomom Medvedom i Josipom Đakićem šegačio na račun vojnih lekarki te branio dosege hrvatske politike u Bosni i Hercegovini, a što bi Bernardić?

Iz njegove zbirke fraza i općenitih preporuka za ozdravljenje Hrvatske nemoguće je razabrati iskreniju privrženost bilo kakvom konceptu. Nekakav ekonomski nacionalizam združen s razvijenim instinktom za samoodržavanje i eliminaciju protivnika, to možda i nije dovoljno za vladanje ozbiljnom državom, ali ovo je ionako Hrvatska.

Na koncu, rješenje temeljne dileme – je li Bernardić prevelika politička budala za vođenje Hrvatske – ponajprije ovisi o tome kako definiramo politiku. Ako mislimo da je politika sukob ideja i uvjerenja, onda jest. Ako je vidimo kao umijeće opstajanja po svaku cijenu, onda nije.

*Index koristi third party aplikacije za realizaciju anketa kako bismo smanjili mogućnost manipulacije anketom od strane korisnika, ali i potpuno odagnali mogućnost vlastitih manipulacija rezultatima. Svejedno, online ankete ne mogu se smatrati znanstveno utemeljenima niti vjerodostojno predstavljaju većinu hrvatske populacije. Index, naime, relativno rijetko posjećuju potpuni idioti, koji pak u ukupnoj hrvatskoj populaciji imaju značajan udio.