Puno je vremena prošlo. Petnaest godina od kada je otišao. Tiho. Samo je nestao, skromno i samozatajno, ostavljajući iza sebe samo uspomene i misli na malenog čovjeka i njegovog velikog djela. Veličinu njegove misli, veličinu njegovog duha, posve dovoljnu da ispuni prostor Dinamovog stadiona.
Danas se podsjećamo njegovog lika i njegovog djela.
U malenoj dvorani Lisinskog potrpat će se oni ljudi koje bi on za svog života zaobilazio, samo lagano odmahnuo rukom pri spomenu njihovog imena. I nastavio dalje. Počast će mu odavati oni koji ga se sjećaju samo zato jer im na telefonu iskoči podsjetnik da moraju obući tamno odijelo, navuci brižnu i ozbiljnu masku, znojni dlanovi vrtjeti će presavijeni papir na kojem su napisane riječi kojima velikanu odaju počast, oni nikada nisu shvatili, niti će shvatiti veličinu njegove misli. Veličinu njegovog duha. Riječi moraju čitati. Ne mogu govoriti iz srca. Jer ne znaju govoriti iz srca. Samo jedan će govoriti iz srca. Bez napisanih i riječi i izvježbane mimike.
Društvo koje je stvarao, rascijepilo se na dva djela, dokazavši time, elementarno dokazavši, da ništa oni od njegove ideje razumjeli nisu. Lik i djelo Ivice Račana prisvojen je danas od strane jednih. Jer su kokošari i tezgaroši, sjecikese i profiteri, tipovi bez muda, oni koji svojataju ono što njima ne pristaje. Misao i lik Ivice Račana pristaje im kao krmači sedlo. Zatvorena komemoracija čovjeku slobodne i bezgranične duše. Hrpa štovatelja svog lika na TV ekranima došla se pokazati. Ne shvaćajući da Račanova misao nadilazi sve. I tu zamračenu škulju u kojoj sjede, tražeći krajičkom oka mjesto na kojem se nalazi kamera, namještajući ozbiljnu i misaonu facu koju su sinoć i jutros vježbali pred ogledalom.
Kokošari koji bi guzice dali za nekakvu sinekuricu, odaju počast velikanu. Nije li to uvreda životu i djelu Ivice Račana?
Likovi čije su misli ispunjene mržnjom prema svima koji ne misle poput njih, pričat će o veličini njegovog djela. Čitati će govore, jer iz duše govoriti ne znaju. Jer, kamere su tamo, valja priliku iskoristiti.
Klipani koji nikad u životu nisu spoznali riječ skromnost i samozatajnost, odavat će počast tipu koji je vozio stari rasklimani Spaček, svaki blatobran druge boje, trčao za malenim živahnim Vanjom i mirnim Zoranom. Živio životom običnog malog čovjeka.
Ivica Račan je velikan. Kao što je velika njegova ideja, njegov duh.
Njegovo djelo ne pripada nikome. Ni jednoj stranci, ni jednoj orijentaciji. Ono pripada društvu, ljudima koji njegovu ideju razumiju, koji je iskreno žive.
Oni koji su ga poštovali, koji i danas poštuju njegovo djelo, njegovu misao, danas neće čučati pred kamerama, na nekakvom skupu besprizornih glumaca amaterske družine iz Pripizdine Donje.
Oni koji istinski štuju njegovu misao, oni će znati da je misao Ivice Račana prevelika da bi stala u taj kokošinjac smješten u Lisinskome, u malu dvoranu su strpali velikana. Oni znaju da je njegovo djelo, rad i ideja samo margaritas ante porcos, prosut u malenoj dvorani prepunoj tipova koji se guraju pred kamere.
Hvala Ti Ivice, za sve trenutke druženja. Za svaku riječ, svaku polemiku.
Hvala Ti što si otvorio oči mnogima koji će slijediti Tvoj put, uvijek. Put časti i poštenja.
Spectator
