Dan je antifašističke borbe.
U Brezovicu nisam išao, nisam ni prošle godine, od kada je pokroviteljstvo nad obilježavanjem Dana antifašističke borbe preuzeo Sabor, koji je istovremeno bio i pokrovitelj obilježavanja Bleiburga. Pa nisam htio fektati propusnicu za Brezovicu od Sabora, da ne bi bilo na žalost nema mjesta, sve je bukirano, ali Vam možemo ponuditi izlet u Bleiburg.
Ali, obećajem sam sebi, u Brezovicu ću ići i ove godine, nije bitno kada, jer antifašizam je meni svaki dan. Smrt fašizmu sloboda narodu!
Jer, antifašizam je samo civilizacijska baština, nije vlasništvo ni Njonje, ni Peđe ni Davorka. Usudim se reći, da sam ja u odnosu na njih, većinski vlasnik.
Zapisi iz birtije
Razmišljam, možda ne bi bilo loše da naziv Spectatorblog zamjenim imenom Zapisi iz birtije, jerbo, skoro nema birtije u kojoj nisam pisao. Krenuo sam jutros rano, da ne zakasnim. Pješice gradom, stao sam u debelom hladu legendarnog kafića Zug na Iblerovom trgu. Kafića u kojem su se godinama nakon sjednica Središnjeg odbora, ali i predsjedništva SDP-a slavile pobjede nad protivničkom strujom SDP-a.
Glupani nikada nisu shvatili da to nisu bile pobjede, nego samo zabijanje čavala u lijes SDP-a.
Danas je abschied. Obilježavamo ljetni razlaz škvadre, neki odlaze na koncerte po Veronama, drugi pratiti modne trendove u Milanu, treći će se bakćat s nekakvim Turčinima, ako ne zakasne, a četvrti će strpljivo čekati dan Svetog Spasa, Spasovo, dolazak penzije. Pa ćemo posve primjereno abscheid obilježiti filekima i gemištima iz znojnih čaša.
Kad sam već na Ibleru, prigodno bi bilo napisati koju riječ, kaj ne?
U stvari kratku priču o neznanju, o neshvaćanju o nepoimanju stvarnosti.
Pa da počnem jednim vicem.
Zaposlili Štefa na Jugoslavenskoj željeznici, dali mu čekić i rekli da udara čekićem o kotače vagona dok vlak stoji u stanici. Svakog dana vrijedni Štef udara o kotače, zvonki zvuk širi se kolodvorom. Prolaze mjeseci, godine, JŽ promjeni ime u HŽ, Štef i dalje udara. I dođe vrijeme penzije. Skupilo se malo skromno društvo, piju se gemišti i onda ustane Štef. Hvala vam prijatelji kaj ste došli, evo ja idem u penziju, pa da vas pitam: Jel mi neko može objasnit, zakaj sam ja udaral o te jebene kotače četrdeset godina?
Jadni Štef je proveo život radeći posao, a da nije znao svrhu svoga posla. Ako je zvuk od udarca tup, kotač je neispravan, ako zvoni, kotač je ispravan.
Sjetio sam se vica o Štefu kada sam pročitao članak u novinama da Grbin vrbuje bivše članove SDP-a, jerbo su se glave ohladile.
Pa čovjek je predsjednik političke stranke, a pojma o politici nema
Pismoslikar, a nepismen. Ne znam od kuda početi.
Ajmo od hladnih glava.
Još se treba samo dva ili tri puta okrenuti i već će biti deset godina od kada SDP nije na vlasti. Nema pritiska iz Bruxellesa, nema onih dosadnih moljaca iz sindikata koji stalno neki kurac hoćeju, nema brige o reformi školstva, nema brige o zdravstvu, dugova veledrogerijama, nema servilnosti prema pederima kaj dolaze iz EU soliti pamet, nema brige oko nabavke naoružanja, nema ničega. Osim dobre i vrlo redovite plaće, dodataka za odvojeni život, naknada za knjavanje u nekakvim saborskim odborima.
Ukratko, nema odgovornosti, samo redovita žetva, bogata i izdašna, proračunske love.
SDP je stvarno postao kraljevstvo oportunizma, proračunski narkomani koji žive samo za novi šut love na osobni račun, mnogi od njih razmišljaju kako bi i mamu prodali za kakvu kintu. Društvo bezidejnih klipana. Politička stranka koju ne zanima bavljenje politikom. Aristokratski neradnici koji se bore za prava radnika, valjda radi osjećaja krivice zbog bogatstava stečenih društvenopolitičkim radom, žuljanjem guzica u foteljama koje lovu nose.
Iz SDP-a sam izašao davno. Jer me bilo sram. Najgore je što kad pročitam ovakve članke, kao ovaj sada, sram nad jednim dijelom svog života se povećava. Pa se pitam, koji sam kurac ja uopće tamo radio.
Antitalent za politiku
Godinu dana prije izbora, lokalnih, Peđa Grbin, čiji je talent za politiku obrnuto proporcionalan njegovoj veličini, ubio je eventualnu šansu stranke na izborima u Zagrebu izjavom da bi SDP mogao podržati Tomaševića na izborima u Zagrebu. Sve samo da zabije kajlu vrlo ambicioznom, ali do zla Boga nesposobnom Gordanu Marasu, bivšem politikantu. Nije imao snage reći mu u lice, Maras, ne seri, nećeš biti kandidat, nego je odlučio ubiti stranku i podržati kandidata iz druge stranke. Kasnije isticanje kandidata, Joška Klisovića, nesposobnog i nesnalažljivog, bilo je samo bacanje prašine u oči, a u biti stvarna podrška Tomaševiću, koji je pokazalo se sada i većini, katastrofa. Okružen odreda, osim Mirele Ahmetović, nesposobnim, ali odanim aparatčicima koji pragmatično shvaćaju da svojim radom ne bi mogli zaraditi ni pizdu ledene vode, razjebao je SDP, ne zato što je to trebao napraviti, nego samo da bi on preživio još koju godinicu uživajući privilegije saborskog zastupnika.
Političar usijane glave
Kaže da su se glave ohladile. Dakle, spavaš u opoziciji, u Saboru na radnom mjestu jesi ili nisi, nema pravila, nemaš pritiska koji na tebe radi izvršna vlast, odgovornost ti je čista, apsolutna nula. NIje se glava ohladila ni malo. Samo je shvatio da više nije vođa opozicije, pa ma što to značilo. Glava usijana, a šupak radi, pet kuna, pet lipa.
I usije ti se glava. Pa razjebeš stranku. Jebate.
Slažem se da je bilo ljudi koje je trebalo izbacit iz stranke naglavačke, ali eno ih, i dalje sjede u SDP-u. Što mu još u stranci radi Siniša Hajdaš Dončić, na primjer? Osim što je kao član zagorske organizacije glavni kadrovik u Zagrebu, postavljajući na gradske funkcije ljude koji svojim znanjem ne bi mogli biti manipulanti ambalažom u Kauflandu? Kakav je to političar koji, makar je lišen nekih vanjskih pritisaka, funkcionira usijane glave? A ima sve vrijeme svijeta za razmislit, donijet odluku.
Nikakav.
Ipak je za njega, kako sam to i pisao, a možete i sada pročitati na kraju članka, primjerenije biti referent općih poslova u općini Funtana.
Dolazi druga kava, konobar tetoviran tako da ne znaš jel bi ga gledo ili čitao, donosi kavu i ogromnu čašu ledene vode.
Gledam, koji mi je ovo kurac trebalo pisati?
Gubljenje vremena, kao što je i sve oko SDP-a izgubljeno.
