Rano jutro, pola pet. Je prošlo
Lijep je dan. Moja soba se žuti poput cekina, jer Sunčeve zrake je obasjavaju punom snagom. Sjedim zavaljen u svoju fotelju, naslon je jako nagnut, noge visoko na stolu. Laptop čija mi toplina žari bedra leži na krilu. Umoran sam. Nisam spavao cijelu noć. Niti oka sklopio. Taman kad sam mislio da ću zaspati, pojavio se Vrag i onda on, kao i obično što on čini, nije mi dao mira. Iskežena jezika šapnuo mi je Pogledaj portal prije spavanja. Poslušan kakav već jesam, klikam na link. Otvara se neko sranje. Sve gledam jel to moje, jel to moj portalčić kojeg sam glancao, sređivao, probavao tisuću fontova, pa opet mijenjao. Sve do trenutka kad sam duboko uzdahnuo i ponosno na glas rekao Jess to je to!
Portal je bio rasturen. Rasturilo ga ko beba zvečku. Čestitka majstorima, mamicu im nabijem. Članci nemaju fotografija, nemaju ni naslove. Podnaslovi ne postoje. Linkovi vode na neke čudne figure, trebalo mi je dosta da shvatim da se radi o strašno uvećanim fontovima.
Onaj gad koji me naveo da ne spavam, naravno nestao je. Zna džubre da je napravilo što je trebalo. Pa se uključim na chat, spor i dosadan, sa superljubaznim Indijcima, kojima je sada već dan, pa dežuraju dok tusti i prištavi velikoguzi informatičari matične američke kompanije, nositeljice hosta i svih tih pripadajućih sranja koje plaćam da bih imao portal, krcaju nakon posla sedmi ili osmi vegetarijanski hamburger, zalijevajući ga Coca Colom. Jer bitno je živjeti zdravo.
Ljubazni Indijci
Svaki puta dok sam s njima u chatu radi nekakvog problema, padam u napast upitati ono što me strašno muči, Jeste li Vi muškić ili ste drugarica Indijka? Jerbo imena kojima se predstavljaju, znam da su to nickovi, sastavljena od dvadesetak slova, meni neponovljivih i neizgovorljivih, ne govore mi ništa. Dva sata razgovaramo tako se postavi pokoje pitanje, pa pet minuta stanka, pa opet pitanje uz prethodnu zahvalu na strpljenju. Ja sjedim ki tele.
Večernji list
Otvaram Večernjakovu stranicu i čitam. Evo, neki dilber u Irskoj se probudijo, a na njemu je veselo poskakivala neka žemska. Cice su joj veselo poskakivale dok ga je mamuzala i juškala. Odma ju je prijavijo i sad ona ide četiri godine u zatvor, jer mu je priuštila najgore iskustvo u životu. Pa nek mamuza stražare. Može i juškati. Ondak odma nakon toga, pametan članak o pametnoj glumici koju nikad čuo nikad vidio, niti gledao, koja nije svršila do trideset i osme. Sve dok se nije rastala, pa kad je svršijo brak, počelo je svršavanje. A pametnica je to odlučila podijeliti s pametnim novinarima Večernjeg lista. Ali članak je napisan suptilno, to nije baš tako napisano, jer velemajstor novinarstva, kandidat za Pulitzera, u Večernjem, tip koji za svoj posao dobiva plaću, vjerojatno veću od plaće nekog Pakistanca, Indijca ili Nepalca na baušteli, nije tako napisao. Nego te ostavi da razmišljaš o toj umoserini. Razmišljaš tek nakon one klasične rečenice, Pa dobro, pička mu materina, zar sam ja to morao pročitati?
Mali noćni razgovori
Osoba neidentificiranog spola s druge strane monitora uronila jeu programski jezik moga portala, i ne javlja se, pa gledam na fejsbuku, na tom messengeru, tko je sve budan u ova čudna vremena. Naravno da je budno ono malo ESDEPEOVACA, koji noću sastanče na FB u potaji, ko nekad Pijade Moša, Ročko Čolaković i Josip Broz. Bitno je održati tradiciju. Komunisti ne znaju nego skrivečki, jer konspiracija. Poskrivečki je online i nekoliko fircigerica i finfcigerica za koje sam stoposto siguran da su se prepustile vlažnim noćnim razgovorima dok im svjetlo ekrana mobitela obasjava zažareno lice, a usne snažno grizu zubima da ne ispuste koji jauk, pa da probude supruga.
Ovaj ili ova s druge strane se ljubazno nakon dosta vremena, vrlo ljubazno javlja, daje mi ticket nekakav broj, pa će mi se javiti, jer moj slučaj mora eskalirati na viši nivo.
A ja fin, ma fin u pičku materinu
Lijepo mi to kaže, a ja ne šaljem u materinu. Jerbo mi je lijepo rečeno.
Upravo kao što je lijepo, vrlo pristojno, onaj debeljuškasti Indijac, poput mjeseca nasmiješenog lica, direktno u kameru nekakvog debila cijelu hrvatsku naciju poslao u pičku materinu. I najebo nam se oca i majke. Nježno a da nismo osjetili sve dok bolje nismo o tome razmislili.
Nasmiješeno i pristojno se smiješeći, u kameru iza koje mu kreten govori riječi koje mi je neugodno slušati, riječi koje prizivlju sjećanja na ružne dane u kojima su ljudi ubijani, klani, razapinjani, mučeni. A koji se na ovim prostorima ponavljaju svakih trideset četrdeset godina.
Evo, upravo je sada trideset godina od zadnjeg puštanja niskim strastima na maštu.
Šamarčinu koja je sletjela na lice cijeloj naciji, ali ne fizički, nego načinom komunikacije bespomoćne žrtve nikada neću zaboraviti.
Kao ni sramotu od činjenice da sam Hrvat, radi nekakvog retarda koji bi svašta radio, samo jer je Hrvat. A trideseta, četrdeseta su evo tu, pred nama.
I što sada? Aktiviraj pričuvu druže Spectatore
I što ću ja s tim jebenim ticketom? Moram čekati dan dva tri, sve je sjeberg. Sjebano.
Ali, ima drug i gospodin Spectator i pričuvnu web stranicu. Na kojoj se nalazi oko 3.300 članaka, ali bez naslovnih fotografija. Oko tisuću članaka više nego na glavnom portalu.
A drug i gospodin u istoj osobi, zavaljen u fotelji, ne voli sjediti ko duduk i čekati.
Nikada nikoga. Mrzim čekati bilo koga.
Osim mog prijatelja Armanda, ali on ionako ne zna što je vrijeme. Pa dođe kad misli da je vrijeme. Pristojno se pravdajući traženjem parkinga ili jednostavno Morao sam ići kupiti pecivo. Pa koji puta pomislim da nije kupovao pecivo nego cijelu pekarnicu. I ispekao dvije tri ture peciva i onda krenuo prema meni. Ali, pecivo donio nije, ni ono toplo i mirišljavo ruskave korice. Donio je samo sebe. A meni dovoljno. Jer mi je drag. I jer ga volim.
Pa sam dragi moji, kliknuo na polje na toj pričuvnoj stranici koja se strašno maštovito zove Spectatorblog.net/Spectator i stranica je postala vidljiva. Urbi e torbi. Ako ste kliknuli na ova plava slova, mogli ste otvoriti stranicu. Niste? E pa evo vam još jednom. Kliknite plavo.
Nekoliko zadnjih članaka ima fotografije koje sam sada nakeljio, da mi naslovnica portala nije onako, kusasta.
Pa da vas s sada naslovne stranice gledaju i smiješe vam se Davor Bernardić, Hrvoje Zekanović i Silvano Hrelja. Naravno sve to u koordinaciji s Andrejom Plenkovićem.
Vi promjenu ne bi trebali niti osjetiti, jer linkovi objavljenih članaka vode na ovu pričuvnu stranicu.
Osim što će vam biti ugodnije, jer nećete gledati sve one gadne i ružne njuške koje gledate kao ilustraciju mojih članaka.
I tako sve dok mi ljubazni Indijci koji će sigurno kasniti, a ja se neću ljutiti, jer me je sram, ne jave da je portal u funkciji.
Ili ipak u fukciji?
https://spectatorblog.net/Spectator/o-usvajanju-djece-iz-afrike-pisao-nisam-do-sada-i-vise-necu/
