Kako pjevanjem prekriti neznanje? Ili tko je napisao himnu?

Kako pjevanjem prekriti neznanje

Političari su čudna sorta. Reproduktivci širokog spektra.

Jebate, kaj god ih pitaš sve znaju.

Pa melju i kenjaju satima. Trkeljaju bez prestanka.  O svemu.

I da je zajeb bolji, uvjereni su da su baš oni u pravu.

A pitanja su bila jednostavna, jer su novinari ipak svjesni bolne i poražavajuće istine o saborskim zastupnicima, na kraju krajeva,  pa su postavljali jednostavna pitanja da ih uvaženi zastupnici mogu razumjet.

Nema majci da bi nekakav saborski zastupnik, po zanimanju nekad davno milicionar, pa kasnije policajac, pa na brzinu diplomirani inženjer prometa. Ili diplomirani ekonomist sa brzopoteznog univerziteta u Odžacima, ikad prizno da je u krivu.

Oni sve znaju.

Ulilo im u tintare svu pamet svijeta za onih dva sata koliko su čekali diplomu.

Oš pričat o poreznoj reformi, frajer zna sve. Kuži se u poreze, da ga samo gledaš, pa se često pitaš na kakvim je to žestokim drogama, koji ga kurac tako žestoko pere.

Ako ga pitaš koji je glavni grad Indonezije, pogledat će te onim značajnim pogledom, koji vježbaju svako jutro pred špiglom: Are you talking to me?

Zamišljajući kako su baš oni Robert De Niro, a pod prozorom im špalir žena spremnih na sve, samo da ih upoznaju.

Onih sa govornom manom, koje ne znaju reći ne.

U općem i podivljalom trendu hrvatstva, ponukani Penavinom harangom prema nekakvim klincima, kako bi reko njegov istomišljenik Đakić Jr. Srbićima, koji se nisu ustali za vrijeme sviranja himne, pa su lijepo radi toga natamburani, novinari su se lijepo zaputili u Sabor.

Ispitat saborske zastupnike kakav je njihov stav o tome. Jer za svoj stav oni zarađuju oko petnaest do sedamnaest tisuća kunića mjesečno.

Plus razne beneficije.

Prvo su popili jeftinu, a jebački  u kafiću dooobru kavu, pa su se počeli sa upaljenom kamerom šuljat po Saboru i vaćarit zastupnike za rukav.

Općenito je poznato da se saborski zastupnici strašno vole slikavat i kenjat po televizijama, što god da ih pitaš.

Pa se odma rado i sa voljom naguze pred kameru i trkeljaju.

Jer oni su sveznalice. I kad ne znaju, prije bi se ubili, nego priznali da ne znaju.

A pitanja su bila jednostavna, jer su novinari ipak svjesni bolne i poražavajuće istine o saborskim zastupnicima, na kraju krajeva, često su sa njima u kontaktu, pa su postavljali jednostavna pitanja da ih uvaženi zastupnici mogu razumjet.

Ali, prema njihovim odgovorima, za suditi je da su pitanja bila presložena.

Svašta smo saznali, da su živjeli u Kanadi, da su pjevači, a svi skupa su ispali samo trube.

Pa smo saznali da je himnu napisao Runjić.

A sa dotičnom gospođicom Himnom,

Maras je jako dobar, on je prema vlastitim riječima vrlo dobro pozna. Još iz škole.

Kad je pjevo himnu u školskom zboru. Tada su školski zborovi pjevali i Hej Slave ni ali valja priznati i lijepu našu, jer je SR Hrvatska bila jedina republika koja je imala himnu.

Pa je od tuda Maras pozna. Onu drugu nije spominjo.

Jer odgovore nismo dobili, osim kod Pernara, koji je skoro pa i točno odgovorio na pitanja.

Ostali su se, da prostite samo prosrali i pokazali kolike su trube.

Mogli bi oni kenjat još dvadeset minuta na tu temu, premda su svjesni da odgovora na postavljena pitanja ne znaju, ali to nema veze.

Jer oni znaju da su gledatelji televizije kreteni koji ne kuže da oni pojma nemaju.

Neka neka, doći će i izbori!

Pa pogledajte koliko (ne)znaju zastupnici, a misle da mi to ne vidimo!

Željko Glasnović:

Stevo Culej

Pernar

Maras