Leaving on a Jet Plane
All my bags are packed
I’m ready to go
I’m standin’ here outside your door
I hate to wake you up to say goodbye
But the dawn is breakin’
It’s early morn
The taxi’s waitin’
He’s blowin’ his horn
Already I’m so lonesome
I could die
Bila je zora. Onaj trenutak prije izlaska Sunca u kojem nestanu boje. Sve je sivo. Baš kao u mojoj duši.
Krećemo na put. Otac vozi, ja sjedim i okrećem se, zadnji pogled na zgradu u kojoj živim. Putujem. U Graz. U stvari, ne putujem. Selim se. Ostavljam iza sebe sve. Baš sve.
Počinjem novi poslovni život. U Grazu. Nedalekom Grazu, samo dva sata vožnje, a opet, drugi svijet.
Otac pokušava zapodjenuti razgovor, baš mu i ne uspijeva. Gledam mutne obrise zgrada što promiču dok se vozimo prema autoputu. Palim cigaretu, iako znam da oca neizmjerno živcira moje pušenje. Još u njegovom autu.
Svejedno mi je. Sve je mutno. Suza u oku.
Jer, nije ovo prvi puta da odlazim živjeti vani. Nakupilo se toga, uvijek isto.
Čemer u duši, zbog odlaska na posao za koji sam grebao i rukama i nogama.
Graz je bio siv.
Tumačim ocu kuda mora voziti.
Andritz. Moja četvrt, umjesto Maksimira.
Miran kvart, za razliku od ostalih kvartova u Grazu koji su mrtvi.
Ogromna vila, prizemnica, otvaram dvorišna vrata daljinskim upravljačem što su mi ga dali pred pet dana. Travnjak pred vilom pažljivo šišan škaricama manikircajga, nekoliko malih bazenčića u kojima plivaju ribice. Neizbježni Zwergel što mi se krnjavo smiješi betonskim osmijehom. Dvorište se proteže skroz do Mure.
Tipično kič dvorište, koje mi se na moje zaprepaštenje odmah svidjelo kad sam prvi puta bio ovdje pri odabiru kuće u kojoj ću stanovati.
Otključavam kuću.
Otac razgledava, hoda po sobama, otvara ormare, čujem ga kako od nekuda govori Pa ovdje ima mjesta za deset ljudi.
A ja ću biti sam. ketering će mi dostavljati svaki dan ručak u 17 sati.
Slažem stvari u ormar, u brzini, u frižider ubacujem nekoliko komada pancete što mi je dao did, da mi se nađe tamo u Grazu, jer on zna kako je tamo. Bio je u Tirolu kad je bio mlad i povazda je bio gladan.
Pokazujem mu visoku mrežastu ogradu, ovdje je sportski centar, dugačka prizemnica, ovdje je birtija koju vodi Savo Ekmečić, golman Sarajeva, a svakog dana ovdje dolazi Ivica Osim – Švabo, a i Ivica Vastić.
Dosta dugo to je bila ekipa s kojom sam govorio hrvatski, spašavajući ga od zaborava.
Sjedamo u auto. Danas ću na poslu preuzeti auto, dolazi iz salona oko deset sati.
Skoro će osam.
A ja počinjem raditi u osam. Vozimo se. U tišini.
Stajemo pred velikom zgradom u Puntigamu, južnom dijelu Graza.
Izlazim iz auta. Torba za laptop, dva sendviča koja sam ponio iz Zagreba.
Otac izlazi. Ogledava se.
Veliko je ovo šapće za sebe. Gleda me. Cakle li mu se to oči? Ne znam, jer moje su mutne. Od suza.
Sine, velik je ovo posao. Čuvaj se. Neka ti je sa srećom. I zovi mamu. Javljaj joj se.
Njega ne trebam. Prije bi umro nego rekao Zovi me.
Sjeda u auto, ne gleda me. Odlazi praćen mojim pogledom.
Führer
Stojim pred zgradom, s torbom za laptop na ramenu, kao da osjetim miris sendviča što dopire iz nje.
Ubrzanim korakom prema meni kodača Frau Weber.
Glasno govori dok se približava Herzlich willkommen, Herr Geschäftsführer, prihvaćajući moju ruku izgovarajući Grüß Gott.
Postao sam Führer. Što bi rekli moji stari partijski kamaradi od prije rata, da su znali da ću jednoga dana postati Führer? Hja, valjda bi me satrli, ko puža golaća.
Nastavlja na brzom engleskom. Kabinet je spreman.
Ogromna soba s velikim prozorima što gledaju na parkiralište, masivni hrastov stol, jednostavan, bez ukrasa, kožna fotelja, televizor, otvara vrata, malena kupaonica, toalet je posebno. Druga vrata, garderoba. Stol za stranke, trosjed s malim stolićem. Puno je cvijeća. Nekoliko slika na zidu s neizbježnom slikom Uhrturma.
Jedna vrata vode do ureda tajnice, kroz koji se i ulazi u moj ured, a druga u ured šefice kabineta.
Kava je pripremljena, donesena nevidljivom rukom, sjedamo, pita me trebam li što.
Ne ne trebam ništa, po tko zna koji puta govorim da se nadam da neće biti problem što ne govorim njemački.
Jer, tada je moj njemački bio ratoboran. Kad bi mi netko rekao Guten Tag, ja bih ga udario jer sam mislio da mi psuje oca i majku.
Ne, neće biti problem, svi suradnici govore engleski, posramila me naravno, gledam u nju i mislim, Ma jebem ja tebi mater, naučit ću ja njemački. Learning by doing.
Još samo da riješimo jednu stvar. Tajnica. Želim li Frau Mitić za tajnicu ili Frau Eicher.
Kakvo glupo pitanje, naravno da želim Frau Mitić, pa da s nekim mogu i lajati.
Dolazi Frau Mitić, zgodna crvenokosa žena, oko dvadeset i pet godina, vrlo elegantno odjevena, sigurno prilazi unatoč visokim štiklama, biserno se smiješi i pozdravlja.
Frau Weber odlazi, ona je svoje obavila.
Ja progovaram, Nadam se da ćemo dobro surađivati. Frau Mitić me gleda pogledom teleta što gleda u šarena vrata.
Zbunjeno se nasmije i na engleskom progovori. Ja vas ne razumijem, ako ste mislili radi prezimena… Ja sam Austijanka, udana za Herr Mitića. Od srpskohrvatskog znam samo psovke.
E jebem te živote, ni opsovati nisam mogao.
