Hladno je i tmurno zimsko jutro. Oko štanda s hranom koju pripremaju kuhari volonteri iz cijele Hrvatske, jer država ima važnijeg posla, nagurala se malena grupica izviđača koji promrzlim rukama grle vruću plastičnu čašu s čajem.
Sivilo neba fantastično se uklapa u sivilo duša ljudi koji su oduvijek bili sirotinja, a sada su ostali bez ičega. Uništili su ih lopovska država i potres u koordiniranoj akciji.
Prvo je država pomogla u obnovi obnovit kuće koje su bile porušene u ratu, a onda je došao potres. Kakva je to pomoć države ako iz akcije pomoći ne izađu berem dva tri novostvorena milionera.
Devizna naravno. Kune se ne broje, jer se ni ne voli država. Država se voli samo kada se krade.
Promrzli izviđači imaju zadatak ustanoviti da li se kralo na obnovi kuća, premda se iz aviona koji leti na relaciji Frankfurt – Istanbul, na visini od deset tisuća metara vidi da je riječ o krađi. Drskoj i bezobraznoj. Pa nemreš očekivati od HDZ lopova da kradu elegantno i gospodski.
Bumo rekli rafinirano.
Kak krkan može bilo što rafinirano napraviti? Osim naravno Nadana Vidoševića, koji je tako rafinirano radio da nije niti kriv.
Da se gospoda izviđači koji jev danima rade izvide u slučaju koji je postao uskočki, pa samim time je javnosti uskraćena bilo kakva informacija, što je dokaz da se ti izvidi rade s figom u džepu, ne bi smrzavali za bezveze, evo im kratki opis, pa da vide što da traže.
Prenosim članak s portala Zadarski.hr.
Otkrivamo imena tvrtki koje su sudjelovale u obnovi kuća na Baniji nakon rata, a potres ih je potpuno uništio: “Lijepo ću vam objasniti kako se kralo”
– Kako se radilo? Mislite kako se kralo? E sad ću vam ja to lijepo objasniti – kaže nam Marijan Vrbanac iz Sibića, malog mjesta na obodu Grada Petrinje, prije nego što smo se parkirali ispred njegove kuće na broju 30. Dvokatnica bez fasade, sa zidovima od cigle i crijepa, nakon Oluje bila je sravnjena sa zemljom. Onda je negdje 1996. počela državna obnova koja je potrajala sve do 2000., a sada je nakon potresa dobila crvenu naljepnicu na kojoj piše “neuvjetno”. U njoj se ne može više živjeti, opasna je za život, a hoće li se morati cijela srušiti, znat će se nakon obilaska drugih komisija.
Marijanova kuća je jedna od njih nekoliko stotina obnovljenih od strane države nakon rata a koje su izgrađene bez nosive konstrukcije od armiranog betona, bez serklaža, kako kažu građevinci. Da je bila izgrađena po pravilima struke, sa svim potrebnim antipotresnim elementima, šteta sigurno ne bi bila ovolika, a možda bi se danas u njoj moglo i živjeti. Ali, previše je tu “možda”, pa riječ prepuštamo Marijanu, hrvatskom branitelju, kao što je i 90 posto mještana ovog malog banijskog sela.
– Dakle, kako se radilo? Tko je imao veze u ministarstvu dobivao bi posao, 30 do 40 kuća za obnovu. Ali on te kuće ne bi obnavljao, nego bi ih za proviziju od 5 do 10 posto prepustio drugim obrtnicima. Onda bi oni preuzeli posao, a tih deset posto provizije nadoknadili bi zakidanjem u gradnji, odnosno na krađi materijala, betona, željeza… kako bi kompenzirali ono što su morali dati da bi dobili posao. Evo, vidite ovaj stari zid od cigle – pokaže Marijan rukom prema kući. – To ga je moj otac podigao 1971. godine. U ratu, kad su kuću zapalili, ostao je na istom mjestu. U obnovi ga nisu micali, a nije pao ni u ovom potresu. A vidite onaj tamo zid kuće – pokaže na suprotnu stranu ruševne kuće. – Njega su nam radili u obnovi.
Sjeća se da je u obnovi njegove, ali i još nekih kuća u Sibiću sudjelovala tvrtka Stridon, a gazda je bio neki Perković iz Zagreba. Poslovođa se zvao Ivan Matoš. U Sibiću su nakon rata razne tvrtke obnovile 30-tak kuća, a ni danas ih nema puno više. Kad se sruše ove koje je potres uništio, mjesto će se smanjiti za više od pola.
Jeste li ljuti zbog ovoga što vam se dogodilo?
– Znate što ću vam reći. Ja i moji prijatelji dali smo za ovu državu sve što smo mogli. A što nam je država napravila? Pokrala nas! Kak’ ne bi bio ljut! – veli Marijan pa nastavi:
– Možda je naša greška što smo te stvari prešućivali, ali ljudi su samo htjeli da im se naprave kuće, da se nakon godina progonstva, vrate pod svoj krov. Oni koji su nešto prigovarali, nisu imali podršku lokalnih vlasti, svi su gurali da se obnova što prije završi, nitko nije puno gledao kako se radilo. Ja sam, recimo, potpisao uporabnu dozvolu, ali ima ljudi koji nisu htjeli. Ali to njih nije ni zanimalo. Ako nisi htio potpisati to se odrađivalo bez problema – govori Marijan.
– Troškovnici su se u obnovi napuhivali da bi se iz toga lakše moglo podijeliti. Nemam dokaza, ali garantiram glavom da je tako bilo. Deset godina radio sam u građevini na obnovi i dobro znam kako su se stvari slagale. Svaka je kuća imala projekt i nadzor nad gradnjom, ali svi su okretali glavu nad tim fušerajem. Bojim se da ćemo sada, nakon ovoga, opet isto proći. Kod nas pravosuđe ne funkcionira i to je najgore od svega. Da se nikad pravda ne može dobiti… – uzdahne teško.
– Vjerujte mi da je sve ovo ništa, ove je za mene, ali i sve nas branitelje teže moralno podnijeti nego materijalno. Da ti državi daš sve što imaš, a ona te napravi majmunom. Ovo je čisto ratno profiterstvo! – podigne glas.
– Evo je šest dana prošlo od potresa, nitko od odgovornih nije nas došao obići. Da su makar prošli kolima i pitali, “ljudi kako ide”. Ništa, nitko! Da nam netko kaže što će biti sutra, kakav je plan? Nego onaj Trut napada navijače! A ti momci iz Torcide ovdje su bili prvi dan, njih 40, počistili su selo od šute, stavljali cerade na krovove, nije bilo nikakvih problema. Svaka im čast. A nas ostavili, prepušteni smo sami sebi, kak’ možemo. Obišli su nas ljudi iz cijele Hrvatske, oni su nam dali nadu, ali što se tiče vlasti, žali Bože…
Susjed Joso Dražetić sluša i u svemu daje Marijanu za pravo. I njemu je država kuću obnovila, a sada je u kategoriji za rušenje. Njemu su “zaboravili” staviti armirano betonsku serklažu na krovnoj gredi, tako da krovište teško desetak tona drže samo dva nepovezana betonska stupa. U potresu se krov raspao, sreća da nitko nije poginuo.
– To je to radio, to je ubojstvo! U grede su stavili samo željezne šipke, ali ih nisu povezali, jer poprečne grede nema. Kad smo za vrijeme radova govorili da takve stvari ne mogu raditi, napadali su nas iz nadzora da što mi znamo. Kažem nije dobro, a oni meni kako vi to znate? Bili su drski prema nama, to je bio cirkus, a ne nadzor – jasan je Joso, a Marijan dodaje:
– Taj posao su radile tvrtke specijalizirane za niskogradnju. Ovo su im bili prvi poslovi na zgradama, na nama su se učili raditi. Našu muku iskoristili su ratni profiteri…
U Strašniku, samo koji kilometar dalje, odakle je priča Tomislava Stanića o korupciju u obnovi zatresla Hrvatsku, nailazimo na još sličnih slučajeva. Andrija Marinović čije je kuća također dobila “crveni karton” sjeća se da je kuće obnavljala tvrtka Krs iz Osijeka, a nadzor provodila tvrtka Sirać također iz Osijeka, koju je vodio neki Veljko Savić, tamo 1996.-1997. i kasnije. Na obnovi su, kaže, radile i tvrtka Andrašek iz Petrinje, a za nadzor je bio zadužen inženjer Anto Majić iz Dervente.
– Tvrta Krs je propala. U njoj su radili ilegalni ranici. Dovodili su ih iz Bosne, Kosova i Albanije. Kad bi došao kraj mjeseca, vrijeme za plaće, odjednom bi ih zaskočila policija i razjurila. Tako bi njih otjerali, a firma ih ne bi morala platiti. Prođe nekoliko dana, a oni opet dovedu nove ljude. I tako u krug…
– Radilo se kako se htjelo, bez kontrole odgovorne osobe. Moja, ali i druge kuće obnovljene nakon rata, nemaju osnovne statičke elemente. Nakon potresa, zidovi su se odvojili od deka, nema druge nego sve srušiti i graditi iz početka – kaže Ivan Marinović dok nam pokazuje kako mu je kuća izletjela iz temelja. Slično se proveo Miroslav Marinović kojem je baš kad je završio s uređenjem kuće, došao potres, i odvalio same temelje.
Idemo dalje, u šest kilometara udaljeno Graberje koje, kao i Strašnik, pripada Gradu Petrinji. Prije rata dvjesto kuća, sada pedesetak. Pola obnovljenih nakon rat, a među njima i kuća Kate Kožuh kojoj su se svi uglovi razletjeli, kao da je unutar kuće eksplodirala plinska boca. Kuća nema serklažu, a na obnovi u selu radila je tvrtka Posedi iz Međimurja dok se kao projektanta sjećaju imena nekog Kukulječe iz Sisačke Odre. Kuća im se nakon potresa također “zacrvenjela”. Gospođa Kata nam pokazuje kako se iz kuće može vidjeti ulica jer su rascijepi na uglovima toliko široki da se i mačka kroz njih može provući. Kako zidovi nisu bili vezani za temelje, cijela se kuća od trešnje pomakla za deset centimetara.
– Glavni problem je nedostatak vertikalnih serklaža na kućama građenima u obnovi – objašnjavaju nam dvojica mladih inženjera građevine iz Lipovljana i Samobora. S njima su još i dvojica kolega iz Zagreba koji volonterski obilaze porušene krajeve, evidentiraju štetu, a podatke o oštećenosti zgrada unose u posebnu aplikaciju. Ne žele da im spominjemo imena, ali su nam spremni objasniti koliko je loša obnova doprinijela urušavanju kuća.
– Jako. Sa sigurnosnog aspekta armiranobetonska konstrukcija je sigurnost da se kuća na vas neće srušiti. Može puknuti zid, ali se kuća neće urušiti, jer je drže supovi na uglovima. Ovdje nedostaje armatura i kvalitetan beton, toga očito dovoljno nema – navode, a nas zanima kako se takva gradnja uopće mogla dogoditi. Je li, primjerice, moguće da je projektant izradio projekt sa serklažom, ali da ga izvođač “zbog uštede” jednostavno nije izgradio, a nadzor nad tim zažmirio. Ili su svi sve znali i nije ih bilo briga.
– Teško nam je to reći, ali kao što i sami vidite, očito je sve moguće…
