U Kijevu, u Ukrajini, nakon pune četiri godine od nesmiljene ruske agresije, glavnom gradu zemlje koja prolazi kroz tešku kalvariju, održana je svečanost. Svečano obilježavanje četvrte godišnjice rata. Nekoliko milijuna ljudi, kažu oko četiri milijuna, izbjeglo je. Pobjeglo je iz Ukrajine. Svaki deseti Ukrajinac ili Ukrajinka pobjegli su od rata, jada, tuge, tragedije, spašavajući ono najvrjednije, svoje živote. Pobjegli su od tragedije rata. Pobjegli su od kombija iz kojih na ulicama gradova i sela iskaču teško naoružani vojnici, love muškarce, mladiće, da bi već sutra od običnih mirnih građana bili pretvoreni u topovsko meso. Nevješte i nesigurne ljude, odjevene u uniforme, prepuštene hladnom ubilačkom oku ruskih dronova, upravljanih negdje daleko iz neke ugodne i tople sobe. Poginut će, biti osakaćeni, odrezanih udova, a da im nikad neće biti posve jasno zašto. Jesu li branitelji, a da neprijatelja vidjeli nisu, samo dronove, granate i rakete što padaju oko njih. Jesu li žrtvena janjad, posve nevažne ljudske žrtve u odmjeravanju snaga Amerike i Rusije i Europske unije, koje su se spremne nadmetati dugo. Do posljednjeg živog Ukrajinca.
Jučer su se u Kijevu našli ljudi skupljeni diljem EU, da bi obilježili. Što? Strahotu rata koji je danas ušao u petu godinu. Padale su velike riječi, tapšalo se po ramenu, kimalo suosjećajno, pogledima koji govore Znam ja kako je vama. A znaju kurac. U Kijev su došli ljudi koji rata vidjeli nisu, osim pokojeg ratnog filma, a priznam, čisto sumnjam da oni filmove uopće gledaju, naročito ratne.
Jer njihov život je film. Film o blagostanju, sreći, obilju koje nadilazi bilo koju od njihovih eventualnih sposobnosti. Plenković je shrvan teškom anemijom zaobilazio front u širokom luku. Grlić Radman, osim kratkog dijela rata kojeg je proveo u Zagrebu radeći na Medicinskom fakultetu, rat i svu onu agoniju društva prije rata, proveo je u Švicarskoj, dost daleko od bilo koje prve linije bojišnice u Hrvatskoj. Nitko od njih nije bespomoćno čučao ili ležao pod žestokom vatrom, nitko od njih nije nikad čuo ogavni tupi udarac metka u tijelo borca do sebe, osjetio kapljice krvi i dijelove utrobe što te poprskaju po licu, dok ovaj jadnik leži mrtav ili vrišti raznesenog dijela. Ne znaš što je gore. Ali ne misliš. Samo da ti je preživjeti. Nitko od njih nije ispalio divlji i nekontrolirani puni rafal u neprijateljskog vojnika udaljenog samo desetak metara od sebe. Nitko od njih nije povraćao od užasa i šoka, prljav, smrdljiv, znojan, nitko od njih nije osjetio tupost i tihu jezu nakon svega. Nije.
Ali su išli obilježavati četiri godišnjicu rata koji se vodi daleko od nas. Kakvo farizejstvo. Rata kojeg podržavaju, produžuju svakog dana. Koga smo ikada u četiri godine rata, koga smo iz EU ikad čuli da je spomenuo riječ pregovori. Lakše je slati pomoć, nek se ubijaju. I dolaziti na nekakve kurčeve obljetnice. Obilježavati što? Tragediju i agoniju koji oni produžuju.
Domovinski rat je počeo 17.08.1990. u trenutku polaganja prvih balvana na cestama Hrvatske. Sjećam se, bio sam tog dana u Bjelovaru. U blizini kolodvora neviđena masa policije, nisam odmah znao zašto.
Prvu godišnjicu rata, 17.08.1991. posve neplanirano, tako je ispalo, obilježilo je nas desetak, u kamenolomu u Markuševcu. Na proplanak smo postavili teški, 120 mm minobacač, ukopali ga, onako od oka uperili u visoku kamenu stijenu koja se uzdizala nad proplankom. Bili smo blijedi, bez kapi krvi u licu. Pucat ćemo iz minobacača. Minobacača koji je prototip, koji je bio na stroju još sinoć, montiran jutros. Prvi proizvedeni primjerak. U samo mjesec dana, moji inženjeri su rastavili bacač koji nam je posuđen na tri dana jer je morao na bojiše, rastavili ga do zadnjeg dijela. Sve su skinuli i nacrtali, osim jebenog tankog nevidljivog metalnog dihtunga na glavi bacača. Njega su previdjeli. Radilo se dan i noć, uspio sam u Sisku u željezari nabaviti prvoklasne cijevi, bacač je bio gotov. Privezan poput krave na dugačkom štriku koji je vodio do ruba proplanka, stajao je sablasno uperen u nekakvu stijenu.
Trebalo je povući taj jebeni štrik i ispaliti minu. 120 milimetara u promjeru. Znojne ruke, nitko neće ni blizu štriku. Hoće li opaliti? Hoće li ispaliti minu ili će eksplodirati i pobiti nas? Nijemi, prestrašeni. Ali tu je Zdravko, dragi Zdravko Pavelić pripadnik ZENGI, zadužen za kontrolu vojne proizvodnje, divan čovjek, ogromna ljudina dječačkog osmijeha. Poteknuo je jebeni štrik. Užasan tutanj, mi uronjeni duboko u rupi, pogleda usmjerenog prema vrhu stijene. Vidjeli smo mjesto u koje je mina pogodila, bila je naravno bez eksploziva. Štropod odronjegnog kamenja, prašina na proplanku. Herojski smo ispuzali iz naših rupa. Bacač nije eksplodirao. Bogu hvala. Nije za baš se hvaliti činjenicom da smo drugom minom koju smo tada ispalili tim odokativnim nišanjenjem dobrano prebacili visinu stijene pa je mina pala negdje s druge strane Medvednice.
Mjerenjem, tlačnom probom u tvornici, kasnije smo tog istog dana shvatili da je pritisak u glavi bacača preslab. U samo nekoliko minuta shvatili su inženjeri da nismo stavili jebenu nevidljivu brtvu u glavu bacača.
Nije bilo nikakvog obilježavanja, nikakvog banketa, velikih govora. Osim ćevapa i piva na povratku iz Markuševca u tvornicu gdje smo išli na tlačnu probu. Uz pivu i ćevapre razgovori kakvi se i vode kad muškarci sjednu na pivo i ćevape. O automobilima, ženama, posve svjesni da je san svake žene od straha oznojeni muškarac, što daje na pivo, ćevape i gredicu luka.
Probavali više nismo. Probe su bile na bojišnici diljem Hrvatske. Na stotine, tisuće bacača izašlo je preko porte tvornice, ravno na bojište. Neki ni nisu dospjeli do bojišta. Umjesto u Vukovaru kuda su poslani, nekim divnim čudom završili su u skladištu negdje u Širokom. Dva šlepera bacača. 120mm CROM 120. Da bi se nakon godinu dana vratili na obavezni servis. Originalno konzervirani. Nedirnuti. A Vukovar je pao.
Tog dana, točno na prvu obljetnicu prve godine Domovinskog rata, u jebenom kamenolomu, u jebenom Markuševcu, nije bilo nikoga. Nije došao nitko, osim Zdravka i nas nekoliko luđaka. Nije se slavilo. Nisu se držali govori. Nitko nas nije pogledom punom sućuti tapšao po ramenu.
Tko zna, možda su tog dana Plenković i Radman išli u Kusonje hrabriti naše gardiste, slabo naoružane. Dati im podršku?
Ili ipak nisu.
