Dan je počeo lijepo. Iako je petak, k tome trinaesti. Ali, naravno, sranja se stignu desiti. Daleko je ponoć.
Mekani i nježni prsti frizerke Sandre klizili su mojim licem. Masaža brade, pa ravnanje i izbrijavanje ruba brade na vratu. Žmirio sam uživajući, sve dok me nije prenuo njen glas, prstima je držala kožicu na Adamovoj jabučici i drugom rukom prislonila britvu. Niste mi rekli, koja ste krvna grupa. Vragolast osmijeh. Pa onda polako do Trga.
Sjedam u ugodno rashlađenu kavanu hotela Dubrovnik.
Uvijek sam volio taj gospodski štih kavana. Nekakav čudan mir, kao da me vratio u dane učenja u Glavnoj čitaonici Nacionalne i sveučilišne knjižnice na Maruliću. Dostojanstvena tišina, mir. Nikada nisam ušao u kavanu da nisam upicanjen. Ki bela lala. Lepi Cane. Pa onako preseratorski sjednem, prekrižim nogu preko noge, da se vide do bola naglancane cipele. Pažljivo odložim šešir.
Usred vreve Trga bana Jelačića ulični svirač pjeva Denverov Leaving On a Jet Plane golubovi gegavo hodaju, Purgerice i dođošice ubrzano hitaju trgom i Gajevom, dok im se lagane suknje lepršavo ovijaju oko bedara. Ma praznik za oči. Vazdušna banja za dušu. Vreva je na trgu, placerice zaposlene u državnim firmama vraćaju se s vrećicama prepunih stvari koje su kupile na Dolcu.
Pa neće ići na plac sutra. Pa sutra se ne radi.
Ružne limene kutije kotrljaju se po tramvajskoj pruzi. Bezlične, a šarene. Kutije se zaustavljaju, ukazuju se nekakvi otvori, iz kutija izlaze ljudi, a Boga mi i ulaze. Nekada lijepi plavi zagrebački tramvaji pretvoreni su u limenke paštete, u kobasice, a evo dolazi jedna kutija tampona. U tu kutiju tampona ulaze dva tri, baš ono echte muškarca. Kud nas je doveo konzumerizam? Balkanske muškarčine voze se u kutiji tampona. S krilima. Tko zna, možda tramvaj i uzleti?
Mi se vozimo u Always tamponima. S krilima. Dnevnim. Noćni tramvaji valjda nisu dnevni tamponi. Možda su samo Durex kurtoni?
Prizivam u sjećanje one dana kada su kolporteri s torbama prepunih friških novina, još masnih od grafita izvikivali Večernji list, Večernji list. Nema kolportera davno, a i Večernji je posao zakurac. Sve je zakurac. I NovaTv je zakurac. Bezosjećajna gamad, nazadnjačka, zlobna. Jučer, na dan protesta ljudi koji smatraju da žena mora imati pravo na odabir, u ovoj katolibaniji, oni u dnevnik dovedu Zekanovića i Markićku. Ispunili su svoju svrhu. Gađenja prostora, trovanja duša. Ali to još nije sve. Svaki dan nova sranja koja kulminiraju Pregledom tjedna.
Šteta što Nova TV nema pretplatu, da imaju, ja bih je odmah otkazao. Ali ih gledati neću. Popis tih sranja koje ne gledam, svakim danom je sve veći. HRT1, ne gledam, onu televiziju na kojoj se ljudi koji su se prvi puta vidjeli odma žene, ne gledam. Ne gledam više ni Markićku i Zekanovića. N1 koji dok se emitirao je gledalo 150 ljudi, plus ja i plus moja prijateljica Spome, više ne gledam, ne da mi se stalno gledati u Ankicu Mamić ni u Matu Palića.
Priznam, HRT 2 pogledam, jer tamo postoje bljeskovi koji pokazuju da ipak ima ljudi koji znaju svoj posao.Ti koji znaju su zaposleni na HRT, nipošto u zloglasnoj Katedrali duha. Polako ispijam kavu. Pazim da ne prolijem košulju. Pa ne mogu na sastanak doći zasran od kave. Pa tumačiti znaš, meni se desilo… Ustajem, vrijeme je da se krene, što bi rekao Bare. Pogledavam na sat. Jedanaest je sati.
Petak je, trinaesti u mjesecu. Još 13 sati do ponoći.
Valjda će sve biti dobro i ugodno, kao što je bilo i sada…
