Jedanaest sati taljigao sam se avionom Sabene da bih stigao u Kigali. Smješten sam u moderan hotel s čarobnim pogledom na Kigali, glavni grad Ruande.
Sjećam se, uz dobro uvozno pivo, koje je jedno veće udarilo u glavu, sjedeći sam za šankom u hotelskom baru, pitao sam barmena, mogu li kupiti kafe aparat koji mi se svidio. Prekrasni uglancani Cimbali ET. A i Wurlitzer jukebox mi se svidio, ali nisam pitao.
Podigao je pogled i mrtav hladan ispalio cifru. 100 dolara. Zapanjeno sam gledao. Pa jebate ovaj proda aparat za kavu koji nije njegov, da okom ne trepne, za kikiriki.
Prepričavao sam taj događaj kada sam se vratio, shvativši da je to zemlja u kojoj je lopovluk posve legaliziran. Jer tip sutra mora doć na posao, a aparata nema. Što kaže Saletu, šefu sale, što će reć uštogljenom hotelskom manageru koji kao pingvin stoji u lobbyu i zvjera okolo očima?
Davno je to bilo, Sabena više ne postoji. Ne znam postoji li hotel Milles Collines.
Zaboravio ja Ruandu, dok nisam pročitao da smo po lopovluku i korupciji na svjetskoj rang listi po indexu korupcije, ispod Ruande.
Ej, ispod Ruande.
U kojoj posve normalno u baru od barmena možeš kupiti kafe aparat Cimbali ET, bez da itko u tome vidi problem.
Svesrdno je pomagalo i sudstvo, koje ne može presuditi ništa.
Koliko li u ovih trideset godina u kojima smo gradili lopovsko društvo imovine iz državnog vlasništva prešlo u ruke nekakvih kamiondžija, šofera, montera centralnog grijanja, ili naprosto u ruke belosvetskih hohštaplera koji su, baš poput mene pred više od trideset godina, poželjeli nakon nekoliko ispijenih piva, kupiti ono što nikako nije na prodaju, naravno za maleni novac.
I kupili su.
TEKST SE NASTAVLJA NAKON OGLASA
(adsbygoogle = window.adsbygoogle || []).push({});
Ali ne aparate za kavu. Kupili su tvornice, hotele, obalu, prirodna bogatstva, banke. Ma kupili su sve.
Za kikiriki.
Jer smo izgradili lopovsku državu. Uz obilatu podršku politike, prvenstveno Sabora koji je donosio zakone koje kao da su kreteni pisali.
Svesrdno je pomagalo i sudstvo, koje ne može presuditi ništa.
Oni koji su završili pravo na jedvite jade, nakon pustih godina studiranja, oni koje nitko nije htio primiti na posao, uvalili su se u DORH. Pa im se optužnice vraćaju na doradu ko što djeca iz škole izlaze. Jerbo su rimsko pravo polagali sedam osam puta.
Svaki od nas je nešto doprinio da imamo društvo kakvo imamo.
Kad čujem argumente branitelja Ja sam, mi smo stvorili ovu državu, padne mi mrak na oči. Ako se ponosiš što si stvorio državu koja je po lopovluku gora od države gdje se kafe aparati mogu kupiti u birtiji, za malu lovu, onda se jebi dragi gospodine. Pokrij se ušima i šuti.
Veliku ulogu u tome svemu imaju svi predsjednici vlada, svi predsjednici države. I predsjednica.
Jer su svojim izjavama više-manje relativizirali kriminal.
Nije sve ovo slučajno.
Dugo je stvarana atmosfera u društvu koja potiče nerad, kruh bez motike. Stvarane su lažne vrijednosti, škole nisu za život, škole su za kurac
Stotine veleučilišta diljem hrvatske proizvodi magistre, još kad tome dodate hiperprodukciju diploma iz susjedne BiH, posve je jasno da se svakog dana sve više pada u glib.
Ispod zemlje u kojoj moš kupit aparat za kavu u bircuzu, a da se niko ne čudi.
Za kikiriki.