Davno sam pisao, da je interesantno da sve one firme i institucije koje u nazivu imaju riječ Hrvatska, u bilo kojem obliku, su centri krađa, malverzacija, podvala i kriminala.
Ko da se klipani trude baš lopatama govana nabacivat na ime Hrvatske.
Hrvatske, ceste, Hrvatske autoceste, Hrvatske šume, Hrvatske željeznice, Nogometni savez hrvatske, Hrvatska elektroprivreda, Hrvatska gospodarska komora, Hrvatska poštanska banka,
Ma teško je naći neku firmu kojoj predsjednik uprave odnosno kako se zove glavonja na čelu ili neko od njegovih najbližih, nije protego kosti na neudobnom krevetu u Remetincu.
Ali na popisu nema recimo Hrvatske pošte. Od tamo se u zatvor ne ide. Čak niti istražni.
Da te, kao važnu njušku, glavnog poštara smjeste u ženski dio zatvora, da te ko ne bi ne daj bože uznemiravo, jer si ti ionako ovdje samo u kratkom prolazu.
Kako će te staviti u zatvor, u ženski dio, kada si ti glavni poštar, a zna se ona stara, čuvajte se ide poštar, ima kurac oštar.
Pa da bude belaja u ženskom dijelu zatvora.
A u muški dio zatvora ove važne glavonje ne vode.
Da ne bi postali ženske.
Ma sada sam se zapetljo.
Malo malo, kad ase vozim po cesti, naletim na žuti kombi, poštanski. Kada stojim na semaforu, među zaustavljenim automobilima spretno vijugaju oni motori sa ogromnim torbetinama, žute boje. Pa oni silini pickupi. Sve to voze oštri poštari.
Pa razvažaju pisma i pakete.
Pismo kada vam neko pošalje, stvarno brzo dođe, već i drugi dan (osim pisama kojima vas esdepe obavještava da će vas izbrisati iz DAVIDA, e ta pisma putuju jako dugo, ako uopće i dođu).
Ali, jebali ste ježa u leđa, ako vam neko pošalje paket, jer možete spavat na ulaznim vratima i čekat da vam ga donesu, nećete ga dobit.
Dobit ćete obavijest da dođete po paket, sa ispisanom uputom, nažvrljanom rukom, da ni Bog ne zna pročitat u koju poštu i u koliko sati.
Ko te jebe, što ti ko ima slat pakete.
Vidio je direktor pošte, izvjesni Ivan Čulo da to tako više ne ide. Jer, čovjek se u poštu strašno razumije., prošao je sve stepenice od listonoše koji trči pred dvorišnim psima u Klokočevcu kod Bjelovara , pa do fotelje predsjednika uprave.
U cijeloj priči i nije baš nebitno za napomenit da je drug Čulo veliki prijatelj Gordana Jnadrokovića Njonje, prvog bilogorskog sina.
Dapače, vrlo je bitno.
Daklem, kada je Čulo vidijo da njegovih 4472 radnika na poslovima prijevoza i sortiranja, zajedno sa 987 dostavnih vozila te čak 1857 mopeda., ne mogu razdijeliti sve te pakete, nego samo cedulje koje lijepe na vrata, odma je angažiro firmu koja se zove HTZ, koja će se baviti dostavom pošte.
Taj HTZ je jedna ozbiljna i impresivna tvrtka, ima osnivački kapital od 20.000 kuna, te čak dva zaposlena.
Nisam mogao ući u trag koliko imaju dostavnih vozila, ali sumnjam da imaju više od dva. Tvrtkom i vozilima upravljaju dva Miloša.
Pa ti Miloši jurcaju dan i noć, nakrcani paketima, ma ni ne spavat ne stignu, sve im jezik do poda od umora, glavinjaju, pa nose pisma, telegrame, pakete, novac, ma sve rade, na relaciji Zagreb-Split i Zagreb-Rijeka.
Naprosto je za nevjerovat da ta dvojica Supermena mogu razvest više pošte od svih tih pet hiljada poštara i tisuću kombija i skoro dvije tisuće motora..
Za pišljivih par miliona kuna.
Jadni Miloši jedva stignu fakturirat uz sve to navlačenje paketa, trčanje pred psima, krpanjima hlača.
A i nisu skupi, samo trideset posto više od normalne cijene. To što se zabune, pa pošalju fakturu i za ture koje nisu napravili, ha, Bože moj, događa se.
Ipak se radi o firmi koja ima u svom imenu riječ Hrvatska.
A svi oni jako vole Hrvatsku.
Posao se nije ugovorio kako je predviđeno zakonom, nego se samo pljusne narudžba, a Miloši pljusnu fakturu.
Po metodi fakturiranja doktora Rukavine.
Opale cifru iz rukava, a HP je plati.
Pa koliko kilometara napišu, nema veze. A mjerna jedinca je kilometar, koja se množi sa cijenom trideset posto većom od realne cijene.
VEZANI ČLANAK
Kao predsjednik uprave HP-a, taj Čule ima pravo na službeni automobil, ali jebi ga, čovjek je skroman, pa vozi svoj osobni. Jer je sentimentalno vezan uz njega.
Pa ondak obračunava kilometre i naplaćuje u poduzeću.
Pa je tako drpo 16.000 kuna, svaki mjesec.
Evo što o tome kaže štampa:
Što i nije neka lova, samo si je poduplo plaću, a pokazuje da je frajer ipak u duši samo sitni kokošar.
Kažem nije neka lova, jer sam u posjedu kaznene prijave koja je podnesena protiv njega, u kojoj brojke ispod dva miliona kuna nema.
A ima jako puno brojki. Gotovo de ne postoji segment poslovanja koji nije suspektan radi teških malverzacija. Uzima se gdje se može uzet može.
Dakle, evidentno je da stvar smrdi.
Podnesena je kaznena prijava.
Policija je uredno zatražila svu dokumentaciju, trebala bi doć i nekakva revizija vanjska, sve pregledat, ali ne dolazi, jer, pogađate, sve stopira predsjednik uprave Ivan Čule.
Cijela stvar stoji negdje na dnu ladice u DORH-u, zaflekana komadićima tirolske i masnog sira, jer je gospodin Čule iz Bjelovara.
Isto kao i Gordan Jandroković Njonjo!
