Bila je subota. Hladnjikavo jutro negdje u vukojebini središnje Srbiji. Stara olupina, koju s puno mašte možemo nazvati autobusom, poskakivala je blatnjavim kolotrazima i puteljcima kroz polja, na putu prema Beogradu.
Na putu, kako to Srbi kažu, unutrašnjosti, prema predstolnici.
Šarolika grupa putnika, skupljenh s kolca i konopca, galerija likova kakva se najčešće može sresti samo u filmovima.
Maloumni vozač, brižni i nadrkani otac, vlasnici autobusa kojem se na stranicama krumpiratim ćirilićnim slovima koči ponosan natpis Krsić i sin, zalizani pjevač šlagera siromašan sluhom, suhonjavi tuberan, poluidiot lovac, nemačka špija markantnih brkova koji stalno nešto beleži u sveščicu, lukavi Gedža, veteran Solunskog fronta, i nedozreli mladi bračni par. Naravno i dva Cigana.
Svi oni putuju u Beograd, tražeći nešto bolje. Prepuni žudnje za srećom, za boljom budućnošću.
Nakon milion peripetija, avantura šareno društvo stiže u Beograd.
Taman na početak bombardiranja, 06.04.1941.
Na današnji dan odvija se radnja genijalnog filma Ko to tamo peva.
Pred 82 godine.
