Nekad su se ljudi skrivali dok su izvodili nečasne radnje

Dani prolaze sve brže, lete čak. Nije problem što brzo prolaze, problem je što se brzo stari. Život tutnji pokraj nas, odnoseći dio nas svako jutro. Mnoge stvari, kao da su bile jučer. Evo, kao da se jučer davno pobjegli Zdravko Mamić našao sa sutkinjom Ustavnog suda, kako bi mu pomogla u njegovoj pravosudnoj gabuli. Naravno sve se to odvijalo u strogoj diskreciji, da te niko ne vidi. Da ne pukne bruka. Ili kako ih ne bi tko vidio. Kao onomad Željko Sabo i Marija Budimir, koja je Bogu hvala snimila njihov razgovor, pa je Sabo završio na trpanju u zavoru. Premda je on u razgovoru, sjećam se, nekoliko puta molećivim i plačnim glasom rekao Ma Marija, daj… kada sam slušao tu snimku, bilo je to davno, a opet blizu sjetio sam se one stare birtaške pjesme Opet momci oko Mare, daj nam Maro daj.

Nekad su se ljudi skrivali dok su izvodili nečasne radnje, poput recimo onog saborskog zastupnika Franje Lucića koji je na groblje u Vrbovcu nosio 40.000 EUR-a, kako bi otkupio dokazni materijal na kojem se svidi kako taj tip guzi nekakvu političarku iz neke druge stranke.

Ili onaj Kolindin Očenašek koji se u kasnim satima šuljao grobljem i šaputao Pola meni, pola tebi, pola Bagi.

Svi se ti  lopovi, kokošari, jebači i politički koruptivci mogu svesti na jedan zajednički nazivnik. Skrivanje.

Skrivali su se. Šmirali su i krali i muljali u dubokoj tajnosti. Novinari su se morali dobrano potruditi da ih otkriju, jer se DORH-u više ili manje, kao i obično jebalo. Sve dok nisu dobili dokaz upakiran i privezan lijepom mašnom.

Došla su nova vremena.

Došla su nova vremena. Nema više romantike u šuljanju olinjalog Franje Lucića s vrećicom prodajnog lanca BOSO prepunom EUR-a, kako bi ih predao i dobio nekakvu kuvertu, koju bi pogledao na brzinu, osvrćući se da ga slučajno tko ne vidi, pa onda zavirio u kuvertu ne bi li se uvjerio da su slikama razgaćena političarka i on u akciji.

E, toga vam dragi moji više nema. Sada je sve javno, Sve je transparentno, štono bi rekao veliki štovatelj i pasionirani ljubitelj transparentnog poslovanja, gospodin Hrebak, koji svoje transparentno poslovanje svakodnevno pokazuje i dokazuje podrškom vladi koja je imala do sada pedesetak ministara, većina je morala otići radi evidentnog lopovluka. A gospodin ih podržava, a da je humor veći, frajer je bio i pomoćnik ministra murje, koji sada podržava lopove. Sve transparentno.

Evo, Kralj Sunce, apsolutni vladar svega i svačega u Hrvatistanu, princ bestidnika, gospodar lupeža i budala, car sjecikesa i dvorskih luda, on se više ni ne skriva.

Javnost se čudila, zgražala kad se onomad pojavio na presici a kraj njega je poput poslušnog Švrče stajao nitko drugi nego glavni državni odvjetnik. Koji je imao važnu ulogu, šutjeti cijelo vrijeme i svojim prisustvom jezikom simbola kazivati: Ko vas jebe, boranijo, evo ko je gazda ovđekarce.

Konačno je sve lakše, razumljivije

Nakon toga sve je išlo lakše. Nekako razumljivije, jer smo znali da od DORH-a možemo očekivati da  izjavi samo ono što prije toga u kameru objavi Andrej Plenković.

Njihovo je samo da pažljivo naprave stenogram i potpišu se na dnu, pa da ispadne kao da su oni to sami dokučili, jer mi nikada ne bi povezali njihovu izjavu do danas s riječima Andreja Plenkovića, Kralja Sunca, princa bestidnika, gospodara lupeža i budala, cara sjecikesa i dvorskih luda.

Kralj Sunca, princ bestidnika, gospodar lupeža i budala, car sjecikesa i dvorskih luda može mrtav hladan u mikrofone svih nacionalnih ali i onih nacionalističkih televizija i portala reći Evo, upravo sam razgovarao sa glavnom državnom odvjetnicom. Razgovarao je s jednom od samo nekoliko osoba s kojom nikako ne smije razgovarati, jer trodioba vlasti. A trodioba vlasti sadržana je i u njegovoj tituli : princ bestidnika, gospodar lupeža i budala, car sjecikesa i dvorskih luda.