Oduvijek sam osjećao prezir prema lopovima. Onima koji uzimaju što nije njihovo, vrlo često kradu i otimlju i ono što si realno mogu i sami priuštiti, ali i ono što im baš i nije nužno.
Samo da ukradu. Jer, to je u naravi njihovog gadljivog lopovskog bića.
No, svakako puno veće gađenje i prezir osjećam prema ljudima koji su nepošteni prema imovini koju bit trebali čuvati, pa kradu, uništavaju otimlju.
Ostaviš noćnom čuvaru robnu kuću na čuvanje, a on je preseli k sebi doma. Postaneš budža u državnoj imovini i tamo kradeš stanove i guziš se po njima. A trebo bi upravljat imovinom, štititi je i čuvat od smradova kakav si ti sam. Znam ja i za političare koji su krali vlastite stranke. Neki su nosili namještaj, a neki potpisivali i falše fakture. Zamisli, kradeš državu, to još nekak i morem razumjet, jerbo država je kurva, pa jebi ga, ali stranku, u kojoj si dobrovoljno, sve se nekako nadaš da će tvoja stranka doći na vlast, pa to kradeš. Onda si samo govno.
Nadam se da su se ta govna prepoznala u ovom opisu.
Posebno su poglavlje policajci, tip ima zadatak boriti se protiv organizirane prostitucije, a sam na linku ima desetak cura i šalje ih musterima. A u zakonu nema da bi takve trebao štrojit. A trebalo bi.
Suci koji bi trebali štititi zakon, pretvorili su zakon, red i poredak u rastezljivu i gadljivu kaugumu, koja se lijepi za prste, njihove odluke i presude su nakaradne, lopove oslobađaju, slabe i nemoćne lemaju višegodišnjim kaznama.
Što reći za kozu koja je sudac na jednom od naših županijskih sudova, koja nakon što sasluša svjedoke optužbe, konstatira da Ovaj Sud nije našao za potrebno saslušati svjedoke obrane. U procesu u kojem se odlučuje hoće li se zaglaviti zatvor ili neće. I unatoč činjenici da u svjedoci optužbe iskazali stvarno stanje koje oslobađa optuženog, tom optuženom promijeni status i pretvori ga u osuđenika. I rebne mu zatvorsku kaznu. Što reći o toj kozi?
Ništa, samo da je obični prosječni sudac u hrvatskom pravosuđu. Koje je govno, baš kao što je i ona govno.
Srićom, Hrvatska ima i Ustav. Lijepo uvezanu knjigu, poštivanje i provođenje u život koje osigurava i pazi grupa u toge odjevene, poput pingvina, koji si odazivlju na ime ustavni sudac.
Biti ustavni sudac, san je svakog truta, neznalice, budale, gada i smrada u ovoj državi.
Ali biti ustavni sudac, naravno u Hrvatskoj.
Ustavnim sucima su kroz ove godine, od kada je Ustava i tog Suda, bili imenovani tipovi za koje nemreš vjerovat da su uopće završili nekakvu školu. Bilo je tu pravnika iz firmi koji su se bavili kažnjavanjem pijanaca za vrijeme radnog vremena, ali su upali u Sud ni krivi ni dužni, jerbo su bili mili Tuđmanu, Račanu, Šeksu, Budiši, Sanaderu. Bilo je tu svašta i ljubavnica koje su političkom ucjenom uljetile u Ustavni sud, ordinarnih lopova koji su ukradenu lovu išli pohraniti naravno u austrijsku banku, gdje ih je ufatila policija. Austrijska.
To što je tip lopov, što je zbuksao lovu, to što ga je klepila austrijska murja, bilo je poznato svima. Urbi et orbi, štono bi rekli.
Bilo je poznato i Tomislavu Karamarku, bilo je poznato i Andreju Plenkoviću, a Boga mi i Zoranu Milanoviću. Glavnim drmatorima HDZ-a i SDP-a, ali i države u to vrijeme, ljeto 2016., kada su lopinu konsenzusom imenovali sucem. Ipak su se dogovorili i lansirali direktno u togu ustavnog suca tipa koji je da je imalo pravde u društvu, bio na guženju i trpanju u Remetincu.
A sada je postao čuvar vrhovnog blaga Republike Hrvatske.
Ustava.

Čast i HDZ.
Samo dvije riječi, koje ne bi smjele biti čak ni u istoj knjizi, makar bila debela ko Bespuća povijesne zbiljnosti.

Mi stariji se sjećamo one čuvene devize Jusufa Hatunića, kostolomca i halfa Slobode iz Tuzle: Ako lopta prođe, igrač ne može.
Jadni Jusuf, koji je mlad umro, spred trideset i jednu godinu, skoro u dan kada je objavljena odlika Ustavnog suda, valjda njemu u čast, nije doživio da se osvjedoči kako je njegova deviza postala modus operandi družine s Markovog trga, odjevene u toge, s velikim mašnama, pa izgledaju kao paketi s lijepo umotanim halterima i crvenim gaćicama koje frajeri poklanjaju ljubavnicama.
Danas je Ustavni sud besramno objavio da je srušio referendumsku inicijativu Mosta. Jer su im pitanja glupa ili nešto drugo. Nema veze. Razlog je nebitan. Bitan je smisao.
Dakle, ja o MOSTU ne da ne mislim ništa, nego mislim vrlo loše. Oduvijek sam o njima imao loše mišljenje, a akvizicijom dua Raspudić, moje loše mišljenje prešlo je u level katastrofalno.
Istina, ništa bolje mišljenje nisam imao ni o Stožeru CZ, o njihovim smušenim mjerama, podilaženju HDZ-u i Crkvi, na uštrb cijelog društva.
Selektivno toleriranje evidentnih kršenja mjera, dovelo je mjere do vrhunca apsurda. Raspisan je referendum. Bilo je naravno povuci, a malo mi ga i potegni oko broja potpisa, za koji ne znam, da li je uopće prekontroliran, mislim da nije. HDZ je naravno rastezao, odugovlačio, licemjerno se smijao u lice, jer su znali ne da imaju u džepu skrivenog asa.
Nego cijeli špil karata.
Jer, praksa je pokazala, niti jedna odluka Ustavnog suda nikada nije išla kontra HDZ-a, stranke koja je napravila sranja tolika da ovdje ni trava neće rasti stotinama godina.
Presude političkim moćnicima, a lopovima i ratnim zločincima, padale su na Ustavnom sudu radi zareza ili krivo napisane riječi pićka umjesto pička u presudama. Uvijek sam bio siguran da su presude pisane namjerno vrlo manjkavo, onako da bi se zadovoljila forma, a onda bi se dala šansa škvadri u togama s mašnama oko vrata da se iskaže. I postupi samo i jedino po volji HDZ-a. Za to su i tamo,
Pa su presude vraćane na početak suđenja, koje je trajalo desecima godina. Da bi na kraju stvar legla.
Zoran Milanović kaže da bi trebalo ukinuti Ustavni sud. Onda valjda više ne bi trebao ni onaj Mato Palić, ustavni stručnjak smjera Osječki fakultet.
Možda je i u pravu. A možda bi trebalo ukinuti i Ustav. A možda i Hrvatsku, jer ovo sve skupa, naprosto više nema smisla.
Nije ljudski.