Odlučio sam poraditi na mentalnoj higijeni. Mojoj. Za tuđu mi se živo jebe. Jer, odavno sam svjestan u kakvom društvu živim. Kada bih imao moć, pa čitati opise toga društva živeći na drugoj hemisferi, uistinu ne bih mogao vjerovati da ti postoji. Tolika napučenost lopovima, budalama koje biraju te lopove. Polutana koji su uspjeli u životu neradom, neznanjem. Lopovlukom i krađom da bi postali faktori. Elita.
Pobjegao sam danas, jer se današnji dan pretvorio u dernek nazadnjaka, zatucanaca i štovatelja zločinaca. Pobjegao sam na selo. Radovi u dvorištu. Bez televizije, radija i svih sranja.
Danas je Hod za život,
Obilježavanje Tuđmanovog rođendana,
Obilježavanje Bleiburga.
Dan u kojem je problem ostati mentalno čist.
Prema tome, odoh ja kositi i rezati živicu.
I u hladu piti pivicu.
Živjeli!
SFSN!— Spectator (@SpectatorHR) May 14, 2022
U selu ne tako daleko od Zagreba postoji gazda. Bez kojega se ni pišati ne smije. Ako on ne da. Ako je zle volje, onda fino, odeš u garažu, na kurac prišarafiš šelnu i nema pišanja. Dok se on ne sjeti.
Sjećam ga se dok je bio mlad. Elektrovarilac kojeg nije zanimalo ništa. Čak ni posao. Dok su drugi polagali certifikate potrebne za napredovanje u poslu, on nije, jer je bio glupan. Konačno su ga se riješili u poduzeću, postao je šofer autobusa. Vozio je gastarbajtere oz Munchena u Zagreb. Bila su to zlatna vremena za šofere koji su u Schwanthalerstraße u Munchenu kupovali video aparate po 400 DEM, prodavali ih po 800 DEM, a videorekorderi bili su zbuksani na svim tajnim mjestima kojima autobusi obiluju. Svaka fura, dvadesetak rekordera.
Pojavio se i tada nekako jedan pemzionisani general JNA s debelim naočalama, onako siromašno socijalnim okvirima, koji je osnovao stranku. Švercer video aparata dao je u kampanji 15.000 DEM. Otprilike zaradu jednog prošvercanog busa videorekordera.
Onda je počeo mirisati rat, u jednoj furi busa odvukao je svu svoju familiju u Munchen. U selu su na budalu svi zaboravili. Kako se kaže Lontano dagli occhi lontano dal cuore, za one koji ne znaju talijanski: Boli me kurac za tebe, ako nisi tu. Ili Daleko od očiju, daleko od srca.
Taman su ga svi zaboravili, a rat je utihnuo
Taman dok su ga svi zaboravili, a rat utihnuo, a u tom mjestu rata nije nikada ni bilo, vratio se bahat, mahao markama u birtiji pred ljudima koji su te 1992. radili za sto dvadeset maraka. Iz šlajpika u kojem su stotice maraka bile poslagane ko listići Paloma toalet papira, vadio je svoju sliku s Franjom, koji sada više nije imao socijalne naočale, u skupom odijelu. Onda je nestao na desetak dana, imao je važnog posla u Zagrebu. Vratio se kao gazda. Gazda nekoliko tvornica u susjednom gradu, čak i u jugoslavenskim razmjerima poznatima. Pokupovao je pola sela u deset dana.
Radnicima je smanjio plaće na ispod sto maraka. Ali im je dao povlasticu da za te pare rade od ve do ve. Od 6 do 18. S plaćanjem prekovremenih sati i isplatim terenskih dodataka, nikada se nije previše zamarao. Kupovali su se novi Audiji stotke, prsteni pečatnjaci s velikim hrvatskim grbom. Lanci oko vrata nalik sidrenom lancu Titanica, od suhog zlata. Radnici su se grbili, odlazili na cestu, jer više se nije moglo izdržati. Onda je cijela obitelj naglo otišla u sred ljeta u, naravno, Munchen. Slučajno se desetak dana nakon njihovog nestanka dogodila Oluja. Onda su se nakon Oluje vratili. Procurili su i papiri o kupovini poduzeća, čak i jugoslavenskim uvjetima poznatima, kupovao ih je za 10.000 DEM.
Za jebenih 10.000 DEM. Doduše po tvornici. Poznatoj.
Onda je bio objavljen registar branitelja. I on i njegov sin koji je na kraju rata imao 18 godina, zavedeni su kao branitelji. A domovinu su branili u Munchenu.
Govno zarađuje gdje stigne. Ništa taj lešinar ne propušta.
Jutros rano, uputili su se u Zagreb, da bi zapalili svijeću na Tuđmanovom grobu. Sin je ostao na Hodu za život, a ćaća se otputio u Udbinu. Odati počast.
Na popisu od 200 obitelji u kreaciji kreature rođene pred danas sto godina, obitelj ove nakaze nalazi se oko sredine. Oko stotog mjesta.
Pitam se, zašto to mjesto nedaleko od Zagreba nema podignut spomenik Franji Tuđmanu. Kojeg je trebao podići ovaj propalitet u znak zahvalnosti, moralna nakaza koji bi i danas bio samo propalitet, da milošću Tuđmana nije postao alfa i omega.
A i golubovi bi imali srati po čemu.
Tri sata udarničkog rada motorkom. Radio sam kao Alija Sirotanović i obavio posao.
Red je da se počastim jednom Maršalkom Titovačom. pic.twitter.com/T5lQB1F9Jh— Spectator (@SpectatorHR) May 14, 2022
