Danas je mjesec dana od kada sam jako smanjio intenzitet pisanja. Splet mnogih okolnosti, od posla, boleštine do nekakvih adaptacija. preuredio sam u poptunosti radni prostor, jako sam zadovoljan, pojačao se novom opremom. osposobio sam i ljetnu redakciju. Dakle, nisam baš gubio vrijeme, nisam pisao, ali sam razmišljao, kombinirao, tumbao, pretumbavao. Radio sam retrospektivu svog rada na portalu, onako uz fizički rad. Napisao sam do sada preko 3.000 članaka na portalu, oko 7.500 kartica. Trideset i pet bala papira za printer nabubano je na ovoj web stranici.
Priznam, kada se sjetim nekih od tih članaka, sramim se. Sramim se sve o kakvim budalama, sitnim kokošarima sam pisao. Jača od srama je tuga zbog izgubljenog vremena koje sam proveo pišući o njima, kopajući po arhivi, raspitujući se. Koliko li je lijepih stvari u životu prošlo pored mene dok sam ja pisao o nekakvom partijskom čepu za guzicu iz Remeta ili Novog Zagreba? Želim se ovim putem ispričati samom sebi zbog izgubljenog vremena, premda se ono više ne može vratiti. To mi je pomoglo da shvatim koliko su bitne neke činjenice koje sam znao, a eto ipak se nisam na njih osvrtao.
Postoje ljudi s kojima u prethodnom životu, u radno aktivnom životu nikada ne bih sreo, neskromno kažem, oni ne bi bili u poziciji doći do mene, a s kojima sam sada održavao nekakve konverzacije. I to na način da je conversation maintaining bio na meni. ja sam trebao poticati, pitati da bi one preko kurca odgovarali. Ej, ja? Koliko li sam vremena izgubio uopće obraćajući pažnju na takve ljude? Slušao njihove umoserine i mudrosti? Gubio vrijeme, pokušavajući shvatiti što oni misle, dešifrirao njihove misli, dok bi me prije za to bolio kurac. Davno sam napustio svoj životni moto: Postoje dvije vrste ljudi, jedni su Dobar dan, kako ste? A drugi samo Dobar dan, jer ako ih pitaš kako ste upao si u problem.
Taj moto držao me na površini veći dio života, pa mu se sada vraćam u zagrljaj.
Prema tome, nema više gubljenja vremena s nebitnim ljudima. Ko ih jebe. Neka uživaju u svojim malim svjetovima i stoje pred ogledalima i dive se svojoj veličini. Ovaj portal više neće pisati o kokošarima, jajarama, baš onako kako ni ja s njima posla imati neću.
Dosta je stvari u tih mjesec dana prošlo mimo ovog portala.
Ne pišem ni o Banožiću i Milanoviću. Ne pišem ni o tome je li Stierov deda ubio 30 djece u jednom danu. Ni o onom mađaronu kafileristi.
Poštujem Zorana Milanovića, ovaj portal mu je prvi dao podršku, u trenutku početka konferencije za tisak na kojoj je objavio kandidaturu. O Stieru mislim da je pošten i častan čovjek. Bez obzira na djeda. Nitko nije kriv za grijehe i zločine, ali ni zaslužan za djela svojih otaca. Ne pišem ni o ovim drugim navedenim čepovima za guzicu svom šefu.
Priča o smjeni u Hrvatskoj vojsci priča je od vitalne važnosti za ovu državu. I svađa ne bi smjela prestati. Nipošto.
Jer je to bitka za prevlast nad Hrvatskom vojskom.
Moćnoj armiji HDZ-ovih guzičara, lažljivaca, falsifikatora činjenica, u slobodno vrijeme sjecikesa i torbara suprotstavio se Zoran Milanović. Jer, Hrvatska vojska je jedina institucija kojom u potpunosti nije ovladao HDZ. Bitka je to kojom HDZ preko svojih pješaka pokušava preuzeti i staviti šapu na Hrvatsku vojsku. Falsifikatima, lažima i prevarama. Na televizijama se časte uvredama, podmetanjima, parabolama, metaforama, kako li se ne zovu sve te jezične bravure. Onda prikazuju građane kojima je sve to blesavo, koji misle da bi trebalo odma s tim prestati. Onii ne shvaćaju ozbiljnost situacije, kao što ne razumiju ništa ni inače, a dokazi o njhovom neznanju pospremljeni su u podrumima DIP-a u dijelu koji se zove Rezultati izbora.
Zoran Milanović ne bi smio stati. Ni u kom slučaju, unatoč beskonačnom naletu novih valova HDZ stranačkih vojnika i poslušnika. Zoran Milanović sada brani Ljubin grob.
Zoran Milanović je sada Četvrta proleterska i Prvi bataljon Druge proleterske, koje su poručile…