Kako bi rekli Purgeri u birtiji nakon nekoliko gemišta, gospođa Franziska Griffey je jedna feš fircigerica. Žena u najboljim godinama. Četrdeset i četiri godine su joj.
Tko je od vas, dragi i mili moji, čuo za tu gospođu, pristojnu, samozatajnu, udanu majku jednog djeteta? Priznajte sami sebi, bez googlanja.
Gospođa Franziska je gradonačelnica Berlina. Berlin vam je, ako niste znali, grad u Njemačkoj, nakon ujedinjenja Njemačke opet glavni grad Njemačke. Grad u kojem živi 3.700.000 stanovnika.
U Hrvatskoj životari i kraj s krajem jedva spaja isto toliko Hrvata.
Berlin je tek peti grad u Europi po veličini. Hrvatska je oko dvadesetog mjesta po broju stanovnika u Europi, ali zato Hrvatska ima najbolju vladu na svijetu. Prema uvjerenju predsjednika vlade i članova vlade, ali i saborske većine.
Franziska Grifey rukovodi ekonomskim, političkim, socijalnim i svim ostalim aktivnostima grada, dakle, ona je nekako par našem Andreju Plenkoviću.
Ne znam jeste li bili, ako ste bili, kada ste zadnji puta bili u Berlinu. U gradu u kojem strašno puno stvari funkcionira. Upravo kao što u Hrvatskoj malo toga funkcionira, osim bahatosti vlasti, potkradanja države od strane podobnih političara.
Berlin ima deset „ministara“ koji vode brigu o funkcioniranju grada, čitao sam njihove biografije, od reda školovani ljudi sa zavidnim karijerama van politike, ljudi kako se to zna reći, realizirani, uspješni u svojim karijerama. Za razliku od Hrvatske gdje se ministrom postaje preslagivanjem stranačkih karata, po regionalnim ključevima gdje su ministri dežurni uvlakači predsjedniku vlade, ali i patronu, lokalnom baji koji ih je lansirao u orbitu političkim kompromisom.
Razlika između Berlina i Hrvatske, ogromna je kao što je ogromna razlika skromne i samozatajne Frau Franziske i neskromnog i bahatog gospodina Andreja.
Njemačka je davno razradila sve mjere kako bi mogla donekle ublažiti udar najveće krize nakon drugog svjetskog rata na ovamo, a Hrvatska baš i nije.
Svi mi o krizi koja je svakim buđenjem, svaki dan bliža, pričamo. Ali uvjeren sam da ni izbliza ne možemo pojmiti njen strahovit udar.
Što će biti kada penzionerima, bračnom paru s po dvije tisuće kuna penzije, ukupno četiri tisuće, dođe rata plina od tisuću i pol, rata struje od tisuću i pol. A štruca kruha petnaestak kuna. A stanarinu platili nisu.
Vlada, sada je to vidljivo, plan za nadolazeću krizu nema nikakav. Jer da ima, prvo sadašnji ministri ne bi bili ministri. Ovo su ministri koji mogu biti ministrima samo u Fašničkoj republici u Samoboru.
Kakva budala moraš biti, da očekuješ da će te u ovakvoj situaciji iz dreka, a u drek skačemo naglavačke, izvući recimo Dražen Filipović, Marija Vučković, Gordan Grlić Radman. Andrej Plenković?
Sam njihov dolazak na posao znači samo jedno. Nade nema. Nikakve!
Kriza će proći. Jednom. Tko živ tko mrtav. Mnogi od nas ostat će bez ičega, prodavati stvari iz kuće da bi platili režije. Da ne bi umrli od gladi.
A bilo je pokušaja da se ta ekipa makne. Uvijek iznova spriječenih saborskim koruptivnim inženjeringom.
I kad sve prođe, nikada nemojte zaboraviti tko nije poduzeo ništa, baš ništa, samo dva mjeseca prije početka krize. Vlada Republike Hrvatske.
Tko je podržavao ovaj sustav koji nadzvučnom brzinom juri ravno u zemlju? Zastupnici Hrvatsko Sabora, većina od 78 grla.
Kad budete prodavali zadnju stvar iz kuće, kako bi platili dio rate plina, sjetite se njih. A što oni sada misle o nadolazećoj krizi, možda bi bilo najbolje pogledati njihove FB profile, preko kojih komuniciraju s građanima.
U jednoj rečenici Udri brigu na veselje.
Sramotan popis sedamdeset i osam onih čijom voljom ćete i dalje pišati u lonac
